Multikulturalizam predstavlja pojam oko čijeg značenja postoji mnogo nesuglasja i koji i dalje izaziva različite kontroverze. Bilo da se radi o stručnoj znanstvenoj ili laičkoj javnosti, unikatna definicija multikulturalizma ne postoji, pa često dolazi do različitih tumačenja ovog pojma, koja nerijetko mogu biti pogrešna. Kako predočava Alpár Losoncz, zbog povećane upotrebe termina multikulturalizma kako u svakodnevnom tako i znanstvenom govoru neophodno je prepoznati stanovitu konfuziju koja vlada u odnosu na njega.

Termin se često koristi kao sinonim za pojmove kao što su kulturni pluralizam, multietničnost, plurikulturalizam itd. U najopćijem slučaju pod multikulturalizmom se označava činjenica postojanja izraženog etnokulturnog diverziteta u modernim državama. To je takozvano demografsko deskriptivno određenje pojma, koje je možda i najmanje sporno, budući da je prethodno navedena činjenica lako empirijski utvrdiva. Ovako postavljeno određenje nas s druge strane dovodi do određenja pojma u programsko-političkom, normativnom i ideološkom smislu. Prema programsko-političkom određenju multikulturalizma podrazumijevaju se posebni tipovi programa i inicijativa usmjerenih na upravljanje etnokulturološkim razlikama u jednom društvu. Drugim riječima, odnosi se na poseban tip programa i političkih inicijativa kreiranih na način da uspješno odgovore na niz izazova koje stvara etnokulturni diverzitet. Podrazumijeva različita institucionalna, pravna i politička rješenja čiji je cilj promoviranje poštovanja kulturne, etničke, jezične i vjerske različitosti. Ideološka i normativna uporaba pojma tiče se razmatranja mjesta identitetskih posebnosti u kulturnom smislu, u teorijskoj, sociološkoj i političko-filozofskoj ravni.  

 

Jednako uživanje zagarantiranih prava

 

Multikulturalizam podrazumijeva priznavanje etničkog diverziteta i osiguravanje prava individuama da sačuvaju svoj identitet i da zajedno s drugim pojedincima unutar države jednako uživaju u zagarantiranim pravima. Priznavanjem prava pojedincima i skupinama, te osiguranjem njihovog ravnopravnog pristupa društvu zagovornici multikulturalizma također tvrde da takva politika koristi kako pojedincima, tako i društvu u cijelosti, jer se smanjuje pritisak i mogućnost sukoba, koje može biti uvjetovano neravnopravnošću i segregacijom. Isto tako, prema pojedinim pobornicima ovakve teorije, kao što je Christine Inglis, multikulturalizam jest mehanizam za obogaćivanje jednog društva u cijelosti.

Pojedini autori, poput Andree Semprinija, prave razliku između kulturoloških i političkih interpretacija multikulturalizma. U prvom slučaju u pitanju je šire određenje, u smislu da se odnosi i na zahtjeve za priznanje i očuvanje identiteta grupa koje nisu isključivo etničke ili nacionalne, već svoju različitost i posebnost identiteta temelje na nekim drugim karakteristikama. Politička interpretacija multikulturalizma, pak, podrazumijeva pravljenje razlike između nacionalnih manjina i etničkih grupa. Točnije, multikulturalizam se odnosi na zahtjeve koje etnokulturne zajednice upućuju državi radi stjecanja posebnih prava, a u skladu s potrebom njihovog uključivanja.

Charles Taylor smatra da je multikulturalizam više povijesno i političko pitanje nego epistemološko. On razlikuje dvije tradicije u liberalno-demokratskoj teoriji, politiku jednakosti po kojoj svi pojedinci zaslužuju jednako poštivanje i jednaka prava i, s druge strane, politiku različitosti koja se temelji na priznanju jedinstvenih identiteta pojedinaca i grupa. Iako se te dvije perspektive čine inkompatibilnima, Taylor smatra da se obje temelje na poimanju jednakog poštovanja te on promatra multikulturalizam kao logičan produžetak politike jednakog poštovanja i politike priznanja.

Inače se smatra da je ovaj pojam prvi put upotrijebio kanadski premijer Pierre Trudeau 1971. godine, nastojeći ukazati na to da priroda kanadskog društva nije bikulturalna već multikulturalna jer osim anglofona i frankofona značajnu povijesnu i društvenu ulogu imaju domorodačko stanovništvo i useljenici.

 

Potemkinova sela multikulturalizma u Srbiji 

 

Iako danas u Srbiji žive brojne nacionalne zajednice koje se međusobno razlikuju po brojnim faktorima kao što su specifičan geografski položaj, povijesne okolnosti, migratorni procesi itd. Srbija nije definirala politiku multikulturalnosti koja bi manjinskim zajednicama uz garantiranje određenih prava i zaštite identiteta odredila njihov položaj i na koncu omogućila odgovarajuću integraciju u srbijanski društveni politički sustav. Srbija svakako jeste višeetnička i višekulturalna država, što potporu nalazi u  činjenici da danas na teritoriju Srbije živi oko 30 etničkih skupina, od čega 21 na osnovu zakona ima pravo na svoju manjinsku kulturnu samoupravu, odnosno ima svoje nacionalno vijeće. Ne može se zanijekati ni činjenica da je etničnost jedan od osnovnih činitelja suvremene društvene zbilje i događanja, jer manjinske zajednice čine 14 postotaka u ukupnom udjelu srbijanskog stanovništva. Unatoč činjenici da je Srbija etnički diverzificirana država, srbijanski ustavotvorci iz 2006. su zanijekali ovu činjenicu te Srbiju izdefinirali kao nacionalnu državu, te je samim tim u ustavnoj definiciji izostavljen višenacionalni karakter države. Kasnijim odredbama kojima se uređuje ostvarivanje i zaštita prava nacionalnih manjina ukazuje se na jasno opredjeljenje da se međuetnički odnosi uređuju na osnovu legalističkog modela priznavanja prava manjinskim grupama i zabrani formalne diskriminacije. Ovakvim pristupom rješavanju manjinskog pitanja Srbija se jasno opredijelila za segregacijski model multikulturalizma u kojem priznavanje prava manjina i osiguravanje uvjeta za očuvanje njihovih etnokulturoloških osobenosti i identiteta ne znači i njihovu društvenu integraciju u društveno-politički sustav. Neupitna je činjenica da se manjinskom pitanju u Srbiji do sada pristupalo s aspetka veoma uprošćenog Cuius regio, eius religio, odnosno »čija regija njegova religija«. Manjinska politika u Srbiji do sada bi se mogla sumirati prema zapažanju Willa Kymlicke o etničkim odnosima, a to je da su etnički odnosi viđeni kao igra s krajnjim rezultatom nula: sve što doprinosi manjinama, vidi se kao prijetnja većini. Unatoč nacionalnom karakteru države, međuetnički odnosi i integracija manjina bi se mogla postići javnim politikama koje jačaju kohezivne društvene veze i primjerene su prirodi multietničnosti u zemlji. Prema Kymlicki multikulturalizam je prije svega i najviše razvijanje novih modela demokratskog građanstva koje je ukorijenjeno u idealima ljudskih prava. Svakako Kymlicka s druge strane smatra da i nije svaka forma građanske integracije odgovarajuća multikulturalnim društvima, već je neophodno da se u skladu s etnokulturološkim osobenostima određenog društva traže modeli za odgovarajuću integraciju manjinskih grupa. Alpár Losoncz slično tome smatra da se u Srbiji manjinski integracijski procesi sagledavaju s aspekta dovršenosti kao uplivavanje u luku ostvarenosti i završenosti. Srbija još uvijek nije donijela poseban zakon kojim bi se odredio položaj manjina u društveno-političkom sistemu te na jasan način definirala uloga manjinskih zajednica u sveopćem razvoju srbijanskog društva, već je suprotno tomu donijela Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina iz 2009. kojim je izdefiniran i određen samo položaj manjinskih samouprava. 

 

Neophodne mjere

 

Iz vida se nikako ne smije ispustiti ni to da manjinsko pitanje u Srbiji nije isključivo unutarnje pitanje, već je zbog što uspešnijih EU integracija neophodno da se riješe postojeći problemi sa susjedima. Nacionalne zajednice koje imaju matice u EU svakako predstavljaju mostove suradnje i mogu pridonijeti kvalitetnijim integracijama Srbije u EU. Srbija na raspolaganju ima čitav set međunarodnih instrumenata (npr. Bijela knjiga o interkulturalnom dijalogu, Ljubljanske smjernice o integriranju raznolikih društava) preko kojih se može pridonijeti boljoj integraciji manjina u srbijanski društveno-politički sustav, ali je osim preuređenja i harmonizacije čitavog normativnog i zakonodavnog okvira, neophodno da postoji i istinska volja za rješavanjem postojećih problema. Činjenica je to da je neke mjere dosta teško implementirati jer sustav nije usklađen, ali je neophodno da se uz konzultiranje dokumenata, preporuka i smjernica na europskoj razini iznađu najbolja moguća rješenja za postojeće probleme. Uključivanje i aktivne konzultacije manjinskih zajednica prilikom dijaloga s matičnim zemljama, harmonizacija normativnog i zakonodavnog okvira u skladu s europskim standardima i pokretanje šireg dijaloga o budućem modelu multikulturalizma u Srbiji samo su neke od mjera koje je neophodno poduzeti. Svaka druga opcija značila bi marginalizaciju i preživljavanje srbijanskog društva na socijalnoj periferiji modernog europskog prostora.

Darko Baštovanović