Mnoštvo je u povijesti objavljeno knjiga za koje se pouzdano može ustvrditi kako su »prošle test vremena« i nakon čijeg se čitanja čini kako su pisane »upravo za nas, baš sada«. Jedna od takvih knjiga svakako je i Psihologija gomile Gustava Le Bona, za koju se teško može reći koliko je izdanja doživjela i na koliko je sve jezika prevedena nakon prvog pojavljivanja u javnosti u Parizu 1895.

Riječ je, kao što je vjerojatno dobrom dijelu čitatelja poznato, o sociološkoj studiji koja se bavi proučavanjem »duša gomila«, odnosno ulogom pojedinca u njima. Iako se u svom djelu često poziva na iskustva Francuske buržoaske revolucije i prilikama nakon nje, one su Le Bonu zapravo poslužile kao okvir za univerzalnu sliku o naravi gomile. Pri tomu treba istaknuti kako je u svojim ocjenama autor nerijetko zalazio u područje psihologije, lavirajući na uskom rubu između subjektivnoga i objektivnoga, odnosno između stereotipa i predrasuda s jedne i u praksi potvrđenih teza s druge strane. Više zaradi zanimljivosti nego li što je to dominantna crta Psihologije gomile u prilog prvoj tvrdnji (o stereotipima i predrasudama) treba istaknuti Le Bonovo krajnje problematično poimanje »žena, divljaka i djece« kao bića s »nižim oblicima razvoja« kojima autor – pripisujući im tipične osobine gomile – odriče sposobnost za razmišljanje i razvoj kritičkoga duha! S obzirom na to iz kog kulturološkog miljea dolazi, još je zanimljivije Le Bonovo na više mjesta ponovljeno omalovažavanje autoritarnosti i netrpeljivosti sklone »latinske gomile« (čitaj: romanske, francuske) nasuprot razvijenog osjećaja »osobne nezavisnosti« kod Anglosasa (Engleza) čime (su) ove tvrdnje, osim stereotipa i predrasuda, u startu nos(il)e i elemente i danas tako popularnog pojma »nacionalne izdaje«.

Ali... spomenuti primjeri zaista su samo mutne kapljice u oceanski bistroj studiji o psihologiji gomile. Bez obzira na to pozovemo li se na prvo, drugo ili treće poglavlje ove knjige (Duša gomile, Mišljenja i verovanja gomile ili Razvrstavanje i opis raznih kategorija gomile), odnosno na bilo koju od 13 glava u njima, zajednička osobina svima njima je da je gomila živi organizam u kom se gubi bilo kakva individualnost, bez obzira na to od kakvih je ona intelektualnih, obrazovnih, statusnih ili klasnih jedinki sastavljena. Naravno, sljedstveno toj logici nije teško zaključiti kako je gomila zapravo najpogodnija klica za razvoj svih pravaca autoritarne vlasti koja – upravo zahvaljujući općoj potpori gomile – s lakoćom satire svako sjeme drugačijeg mišljenja.

Ono što je ipak najfascinantnije u ovoj fascinantnoj knjizi jest njezina »kondenzacija definicija«. Bilo bi doslovno nemoguće na ovako skučenom prostoru citirati čak niti desetinu neupitnih tvrdnji o psihologiji gomile do kojih je Le Bon došao maestralnim spojem promatranja, razmišljanja i zaključivanja. Stoga ćemo – mnogo više kao čašćavanje čitatelja nego li kao predmet potencijalne rasprave – navesti samo neke od njih.

»Vođe često nisu ljudi misaoni, ali su ljudi od akcije. Oni obično nisu vidoviti, pošto predviđanje uopšte vodi ka sumnji i sputava rad. Oni se regrutuju poglavito iz redova živčanih, razdražljivih, duševno poluobolelih, koji dodiruju granice ludila«; »Gomile nikada nisu bile žedne istina. Od očevidnosti koja im se ne dopada one se okreću, radije obožavaju zabludu«; »Pojedinac može da podnosi da mu se protivureči i da se s njime raspravlja; gomila to ne trpi nikad«; »Gomile pokorno imaju poštovanje prema sili, a blagost dejstvuje na njih osrednje, i za njih dobrota nije ništa drugo do jedan oblik slabosti«; »Dugo treba da se ideje učvrste u duši gomila, ali im treba ništa manje vremena da odatle izađu. Stoga su i gomile uvek, u pogledu ideja, u zaostatku za više naraštaja iza naučnika i filosofa«; »Parlamentarni režim predstavlja ideal svih moderno obrazovanih naroda. Taj je režim izraz psihološki pogrešne, ali opšte usvojene ideje: da je veliki skup ljudi sposobniji doneti mudru i nezavisnu odluku o datom predmetu nego mali broj pojedinaca«...

Koliko god rasprava o navedenim sudovima bila predmet stručnjaka iz raznih oblasti društvenog života mnogo veća vrijednost Psihologije gomile je njezina svakodnevna mogućnost »praktične uporabe«, odnosno provjere. Kada god, naime, posumnjate u neku od naprijed izrečenih tvrdnji, sjetite se vlastitog ponašanja u gomili, bilo da je riječ o sudjelovanju u političkom prosvjedu, ulozi navijača na utakmici ili »ludila« na koncertu. Razmislite, i prosudite koliko ste u tim trenutcima zadržali vlastitoga Ja, a koliko ste se utopili u kolektivno Mi. Ili, ako tako više volite, sa sigurne udaljenosti pogledajte, poslušajte i zaključite kolikim brojem laži se većina svakodnevno hrani u nedostatku istine. Ako dođemo do sličnog zaključka, katarza nije daleko.

Ali, prethodno je potrebno pročitati Psihologiju gomile koju možete nabaviti... recimo na Sajmu knjiga u Beogradu.