Av, čeljadi moja, pa što sam ovi dana u nevolji, ta samo takoj. Nije ni porez, ni rđav rod, nemojte mislit ni da sam se opet pokrvo s općinarima jel šalterošima. Ta napala me obična zubna bola i to da vam ni ne divanim. Tako me niko jutro zabolio zub da sam mislio vaki mator lipo plakat, oma sam se latio umotavat, jedan šal pa odozgor šepica. Veli mi moj rođo Joso da se nikako taki ne mičem sa salaša jel će me oma odnet u polikliniku na čupanje panjova. Jedva sam, čeljadi moja, ponamirivo i podilio piću josagu, ono kugod da mi kogod tuče kalapačićom po to malkoc mozga što mi još valdar ostalo. A vamo ne smim kod zubara, bojim se ko samog vraga. Svaki put kad sam dospio, uvik sam imo kake nevolje pa nisam mogo ni ist ni divanit danima. Čisto smislim kako bi se sad provo, a sve mi jedni divane »ded kod ovog, taj ti vadi zubove samo tako«. Drugi vele »ded kod ovog, ta tamo čim uđeš oma te reši nevolje, a ni posli ne boli«. Treći mi divane »ta sad je tako teknika iznapredovala da je svedno di iđeš, ne boli nigdi ništa«. Al ja ne virujem. Sve se mislim da ko se jedared opeče taj se i ladne gari boji. Neg iđem ja tako po avliji umotan i upakovan kugod ovi što nam kupuju zemlju i naiđem pored mog kera Roke, a on siroma biž oma pod slamu i poviriva, ni me pozno. Moraću se ja namundurit tako kad ovi naiđu što dile koji kake letke i pozive za vokšovanje. Moždar će i oni obać okolo mene i neću se morat nigdi ni ujavljivat..Sva srića da nema baš kaki dešavanja po selima, ja svudan volim ić a di ću vaki? Još se tribalo derat tamo pa će čeljad mislit da sam udaren mokrom čorapom. A vamo i nisam više teknički ispravan, bicigla mi skroz propala, nisam na vrime prominio manilu na stražnjoj gumi i skroz mi se raspukla, naduvo mi se onako niki čamo ispod bajlaga pa ni tirat ne smim dalje od Ivković šora, samo tute malkoc po kraju. Tražio sam svudan, al poslidnju sam prominio ne tako davno. Mislim: nike godine, a tu je još pokojni baćo kupio da ima u rezervi. Sad ja očo kupit novu novcatu, a onaj što na peci prodaje gume i te andramolje za biciglu me još ismijo, pito me u kojim ja viku živim. Veli: »pa take gume se više ne prave, to su one s falcoškim porubom, a sad se već odavno prave one s drotoškim porubom i ne pasiraju na ove stare bicigle«. Eto nevolje. Kandar je, čeljadi, Branišu skroz prigazila moda. Sad ću još morat prominit i obručove s takim porubom, a sad sve to tako mekano da kad naiđeš na kamenčić on se iskrivi i oma opravi njolcoš. Baš sam bisan. Sad samo prave da traja dok ne dođeš kući i da ti oma izvuku novce iz buđelara, kugod kadgod na proštenju sigračke: kad i kupiš ditetu, on ne dođe ni do kuće a one se pokvare. Doduše, taka su i sadašnja ruva, par puta čovik obuče pa se jel skupi jel podere, onda opet moram na starež kupit drugo. Samo da mene prođe zub, čeljadi moja, a s ostalim ćemo lako. Ajd zbogom, do drukput.