Pravo selo je ono selo koje ima par kuća i gdje ti je sljedeći susjed smješten dalje od tvog bedema. Mnogo dalje. Kućanstva u tim selima su naseljena kako ljudima, tako i životinjama. Ljudi u tim selima rade mnogo, životinje se hrane zdravo, a priroda mirno postoji i ne brine. Jedno od takvih sela je i Gravaljosa.
Do Gravaljose se najlakše dolazi kada od mjesta Kalna, na putu prema Babinom zubu, na drugom isključenju s glavne ceste, krenete put gore. Na taj put gore se odvažite pješice, jer od tog skretanja počinje bajka. S jedne strane potok, s druge stabla, a među njima tunel prirode i put samo za vas. Ptice pjevaju, potok žubori, a vi i vaša misao dobijate priliku da okupirate sva osjetila i upijate sve.
Raštrkana ljudska bliskost
Svim tim selima je zajedničko da imaju malo starih kuća, raštrkanih po brdašcima, poljima i da u njima žive stariji ljudi. Takva je priča i s Gravaljosom. Kada priđete selu, odmah nailazite na jednu staru napuštenu kuću i račvanje puta, a put ka desno će vas odvesti pravo u nečije dvorište. I baš kad su kuce zalajale, a mi shvatili da smo se našli na privatnom posjedu, naišla je jedna baka, gazdarica, koja nije vidjela ništa pogrešno u našem kretanju, ugodno nas pozdravila i nastavila raditi svoj posao. Opkoljeni osjećajem kako su ljudi ovdje izvanserijski ljubazni, prirodni i neuštogljeni, nastavili smo dalje puteljkom. Uz glavni cilj da upijemo sve što nam priroda i društvo ovog seoceta ponude, imali smo cilj da obiđemo staru vodenicu i da nađemo baku Ružu, koju je jedan član naše družine upoznao tumarajući ovim puteljcima Stare planine.
Vodenica koja spava
Nevjerojatno je koliko je lijepo tumarati ovakvim dijelom planeta, mimoilaziti se sa stadom ovaca, dva psa vjerna čuvara i ženama koje izvode ovce na ispašu. Ne znam zašto ali to je posao žena u ovom selu, bar je tako bilo tog dana. To su starije žene, koje nasmijano, u brzom i laganom hodu jure za ovcama i pozivaju vas u brdo. Sjajne žene i još sjajnija energija tih susretanja. I dok shvatite da ste sreli osobu u selu i da možete potražiti informaciju od nje, ona je već odlepršala, ali vam je uspjela doviknuti željeni pravac. Stigosmo i do vodenice, obrasle grmljem, koja spava i na oko odolijeva vremenu. Kasnije saznajemo, a to smo i sami pretpostavili, da je vodenica ispravna ali da je voda trenutno slaba u potoku i da zato miruje. Oko vodenice je kuća jedne sredovječne žene i muža joj, kojima izgledamo veoma zanimljivo i ne bira sredstva koja nudi da bi pridobila našu pažnju. Iako je njena kuća u rangu nekih starih, napuštenih kuća, blizu rušenja, žena nas nesebično poziva na kafu, na obrok, na sjedenje i divan. Nemamo mnogo vremena ali udovoljavamo i ženi ali i sebi samima i našoj radoznalosti. Previše simpatičan razgovor koji bi bilo teško prepričati završavamo jer saznajemo pravac do kuće baka Ruže i krećemo u zadanom smjeru.
Kako je proteklo upoznavanje bake Ruže, što je to tvornica ludila i ideje o životu u takvom okruženju, ostavljamo za drugi dio ovog zapisa s terena. Preporuka je svakako da do tada porazmislite o ovom pravcu i selu koje Gravaljosa se zove.
