Lajos Vermes svoj koncept »sport dostupan svima« konačno ostvaruje 1885. godine. Osnivanjem Sportskog društva Achiles (Achiles Sport egylet) masovno učlanjuje »obične građane« i time sport na ovim prostorima definitivno prestaje biti samo dokona zabava aristokracije i bogatog sloja društva. Naredne godine, prvi put u tadašnjoj Ugarskoj, uvodi se i bacanje diska – disciplina koja je Vermesa najviše fascinirala i od koje je i potekla ideja o osnivanju igara.
Sportska natjecanja odvijala su se godišnje u više navrata. Interesantno je da su od 1886. do 1889. oba postojeća sportska društva (Subotičko gimnastičko i Achiles) igre organizirala zasebno a nakon toga, sve do 1914. zajednički, što će pridonijeti masovnosti i popularizaciji igara i novim originalnim idejama. Tako se 1889. po uzoru na antičke grčke igre uvodi pentatlon. Sudionici natjecanja u pentatlonu su bili polugoli, u kacigama, s kopljem, kratkim mačem i štitom, uvijeni u ogrtač (pallinum) a natjecali su se u autentičnim disciplinama – bacanju koplja, trčanju, bacanju diska, skoku u dalj i hrvanju.
Sportski centar
Za dalji razvoj igara bila je potrebna nova, suvremenija infrastruktura što je Vermes i sam uvidio. Ulaganjem vlastitih novčanih sredstava započinje intenzivnu izgradnju sportskih i drugih objekata, čime Palić kao turistička destinacija postaje vrlo popularno, čak mondensko mjesto za sport, odmor i razonodu. Tijekom 1891. izgradio je kružnu asfaltnu biciklističku i atletsku stazu dužine 500 metara.
Ovakvu stazu u Europi tada su imali još samo London i Leipzig! Za potrebe natjecatelja gradi se Achileon – borilište i dom za sportaše. Nalazio se uz obalu jezera i sastojao se od staze, tribina i sportskog hotela sa 60 ležaja što se može smatrati prvim »olimpijskim selom«. Zanimljiv je podatak da su smještaj i ishrana u ovom hotelu za sportaše bili besplatni. U blizini Achileona sagradio je ljetnu pozornicu, pridonijevši time kulturnoj ponudi banje. Kompletan novoizgrađeni sportski centar stavljen je u funkciju 1892. godine. Te godine organizirano je čak četiri natjecanja, a kao kuriozitet zabilježeno je da natjecanje u veslanju zakazano za 14. kolovoza nije održano jer je površina Palićkog jezera, kako piše u obrazloženju, bila »prezasićena barskom biljnom vegetacijom«.
Palićke igre
Devedesete godine XIX. stoljeća su »zlatno doba« Palićke olimpijade. U tadašnjim peštanskim novinama zabilježeno je da »svatko voli doći na Palićke olimpijade, ni na jednom natjecanju u unutrašnjosti nema toliko posjetitelja, pa ni na sportskim natjecanjima u Budimpešti, kao na onima koja se priređuju na Paliću«. Na natjecanja su dolazili iz cijele monarhije i drugih država. Palićke igre bile su uvrštene u službene sportske kalendare natjecanja. Gledatelji su plaćali ulaznice, a svečana garderoba se podrazumijevala jer je Palićka olimpijada bila i poseban društveni događaj. Na Palićkoj olimpijadi sudjeluju brojni natjecatelji ali i sportaši koji će ostvariti međunarodne uspjehe. Subotičanin Đuro Stantić je na Međuolimpijskim igrama 1906. u Ateni osvojio zlatnu medalju u brzom hodanju na 3.000 metara. Jedan od šampiona palićkih igara, Nándor Dani, kasnije je osvojio dvije olimpijske medalje.
Palićka olimpijada je i danas često tema znanstvenih skupova, muzejskih postavki i stručne literature iz oblasti sporta, a ime Lajosa Vermesa upisano je u povijest sporta i Palića.
Munjevita željeznica i »vlakovi uživanja«
Turistička ponuda Palića krajem XIX. i početkom XX. stoljeća bila je vrlo atraktivna. Gostima je bila na raspolaganju banja s hladnim, toplim i blatnim kupatilom, brojni ljetnikovci, vile i sobe za izdavanje, hoteli, ljetna pozornica, knjižnica, tereni za tenis, razna plovila i kompletan Vermesov sportski centar. Organizirana su brojna gostovanja najpoznatijih kazališnih ansambala, filharmonije i muzičara klasične glazbe pa čak i filmske projekcije. Dobra prometna povezanost zahvaljujući željeznici (u to doba se u Subotici križalo 7 pruga) i tramvajskoj vezi s gradom omogućila je laku i efikasnu pristupačnost. Gosti Palića su ugledni građani okolnih gradova, veleposjednici, bogati trgovci, bankari i industrijalci i dio niže aristokracije. Posebno bogata ponuda bila je za vrijeme održavanja sportskih igara, odnosno Palićke olimpijade.
Koliko su bili prohtjevni gosti Palića vidi se i iz ponude tadašnjih jelovnika restorana na kojima nalazimo više od 50 vrsta jela od različitih vrsta mesa, divljači, slatkovodne i morske ribe, vrhunskih sireva kao i veliki izbor poslastica i voća. Vinska karta uz lokalna sadrži i ponudu više od 30 vrsta vina iz najboljih vinogorja. Ponuda je sastavljana po uzoru na ugledne restorane Beča i Budimpešte. Gostima hotela bilo je na raspolaganju 25 dnevnih i tjednih novina na pet jezika što dokazuje da su tadašnji turisti bili razne nacionalne pripadnosti.
Brza urbanizacija grada donosi sa sobom nova tehnička rješenja u prometu. Da bi Palić bio što pristupačniji građanima Subotice, 8. rujna 1897., na opću radost Subotičana, krenula je »munjevita željeznica« kako su tada nazivali električni tramvaj, drugi te vrste u tadašnjoj Ugarskoj, poslije Budimpešte. U narednim desetljećima pokazat će se da je tramvaj za Palić bio od izuzetnog značaja, pogotovo ljeti kada je predstavljao i posebnu turističku atrakciju (zbog otvorenih prikolica). Ukidanje tramvaja 2. travnja 1974. Subotičani ni do danas nisu prežalili, a autobus kao zamjena se nije pokazao kao pravo rješenje.
Uvedeni su i posebni vlakovi nazvani »vlakovi uživanja« (kéjvonatok) namijenjeni isključivo turistima, izletnicima – posjetiteljima Palića. Iz Segedina čak i više puta dnevno. Broj izletnika i kupača do kraja vijeka popeo se na oko pedeset tisuća godišnje. Broj gostiju koji dolaze u banju samo zbog liječenja (bolesnici) se posebno iskazuje (1893. – 1025, 1894. – 1155, 1897. – 1390). Palić se sa svojom ponudom predstavlja u Budimpešti na Balneološkom sajmu 1894. i Milenijskoj izložbi 1896., a na Međunarodnom sajmu u Bruxellesu 1897. godine.
