Na više mjesta u evanđeljima Isusu su njegovi neprijatelji pokušali namjestiti zamku laskavim riječima i tobožnjim pitanjima za raspravu, kako bi ga naveli da kaže nešto što bi mogli iskoristiti protiv njega. No, on nije mogao upasti u takve zamke jer je znao čitati ljudska srca. Znao je da li se iza svakog postavljenog pitanja krije iskreni tražitelj istine ili lukavac koji mu želi zlo, te ga pitanjem provocira. Mogao je proniknuti u dubinu srca svakog svog sugovornika.
Farizejska klopka
Farizejima i herodovcima Isus je smetao, te su ga se željeli riješiti, zato smišljaju lukav način da ga uhvate u riječi. Njihov plan je oslikati riječima nepostojeću zbilju i iza nje skriti svoje zle namjere. Želja im je učiniti se nevještima i naivnima, a zapravo sakriti svoju pravu narav i želju da mu naude. Prepoznali su se u mnogim Isusovim kritikama i prispodobama, znali su da Isus često na njih smjera kada govori o onima koji su samo izvana pobožni, a koji zapravo odbijaju Boga, te koji, kao takvi, nemaju ulaz u Božje kraljevstvo. Mnoge je kritike Isus u svojim javnim nastupima uputio na njihov račun i oni su se prepoznali u tim kritikama, a to im nije bilo pravo, zato su postali njegovi neprijatelji i smišljali su način kako da ga uklone.
Teško su farizeji podnosili to što su razotkrivene nakane njihovih srdaca, nije im bilo pravo što ih netko javno razotkriva i pokazuje na njihove loše strane, uzima ih kao negativan primjer. A kritika se može podnijeti samo na dva načina: ili prihvatiti i popraviti loše ili odbaciti i onog koji kritizira zamrziti. Farizeji su odabrali drugi način, te su Isusovo naučavanje, u kojem je govorio protiv njih, željeli iskoristiti i okrenuti ga lukavo protiv njega samog.
Isus odmah prepoznaje njihove nakane, ali ipak ne odbija odgovoriti na postavljenu zamku »Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« (Mt 22,17). On, Božji Sin, koji sve vidi i sve zna, nosi u sebi mudrost Božju. Smiješno je i pomisliti da ga ljudi mogu nadmudriti i prevariti, niti on može reći nešto što bi bilo krivo i za osudu. No, ljudska je nadmenost nekad veća od razuma, te čovjek pokušava nasamariti Boga, pa se onda nađe iznenađen, kao što su se iznenadili svi oni koji su smišljali ovu zamku za Isusa. Njegov odgovor: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje« (Mt 22,21), zadivljuje sve, pa i one koji su mu spremali zamku. Da je rekao da ne plate porez, optužili bi ga za nepoštivanje vlasti, a da je rekao da plate mogli su ga optužiti da je zaboravio na Boga. No, on već samim tim što ne posjeduje novac, nego ga traži od onih koji ga ispituju, pokazuje da mu je Bog iznad svega, da ne promatra svijet kroz materijalno, te ga za to ne može nitko optužiti. No, ne protivi se materijalnom i poštuje državne zakone. Tako postavljenu zamku okreće protiv onih koji su mu pokušali smjestiti, jer u njihovim džepovima ima novca, oni su previše okrenuti materijalnom, umjesto Bogu.
Prihvatiti kritiku
U susretu s Bogom sve nakane srdaca bivaju razotkrivene. Pred njim ništa ne možemo zatajiti i sakriti, jer on dobro vidi što u sebi nosimo. I nikada čovjek nije nadmudrio Boga, niti to može biti. Svaki takav pokušaj mora završiti neuspjehom ili eventualno prividnim uspjehom. Svemogući Bog dobro poznaje srce svakog od nas, poznate su mu sve naše riječi i djela, ali i misli. S kojom god nakanom da ulazimo u susret s njim trebamo znati da će nas on prozreti. I ako se prepoznajemo u Isusovim kritikama, to su opomene i upozorenja da mijenjamo sebe dok još imamo vremena. Farizeji su tu pogriješili što nisu shvatili kritike kao poziv na promjenu, nego kao napad za koji su se poželjeli osvetiti.
Kritike su nam poziv na promjenu. Čak i ako smo uspjeli zavarati ljude i prikazati se drukčijima, Boga nikada ne možemo zavarati, niti što od njega sakriti. Nemojmo biti licemjerni, ni pred Bogom ni pred ljudima. I kao što kaže Isus, dajmo Bogu Božje, a caru carevo. Ne budimo materijalisti, ne gledajmo život i svijet kroz novac i dobit. Dajmo Bogu slavu i čast, iskažimo pobožnost koju zaslužuje, ne površnu, neiskrenu, iz običaja i radi reda. Iako sada mislimo da smo ga zavarali svojom površnom pobožnošću, kad stanemo pred njegovo lice shvatit ćemo da smo jedino zavarali sebe.
