Prvi profesionalni teatar u Subotici bilo je Hrvatsko narodno kazalište, pokrenuto na izmaku prve polovice XX. st. ne zadugo po okončanju II. svjetskog rata; nastalo na tragu onodobnog popisa pučanstva i procjene njihovih potreba u oblasti kulture. U stanovitoj mjeri i kao odgovor na razraslu mrežu kazališnih dobrovoljaca i diletanata, između dva rata, jednih pod uplivom Crkve, a drugih podupiranih od više sindikalnih vodstava. U dva desetljeća (1945. – 1965.), što će potom uslijediti, subotička je pozornica prošla kroz više mijena. Osnovana kao nacionalna institucija visoke kulture, u službi Hrvata Subotice, Vojvodine i Srbije, za samo pet godina bez pravovaljanog objašnjenja ustupa dio repertoarskih resursa za udovoljenje, učvršćenje i razvoj ne više samo svojega identitetskog, stvaralačkog i reprezentativnog profila, već sukladno novoutvrđenom društvenom diktatu (u duhu bratstva-jedinstva) i za udovoljenje potreba drugih nacionalnih grupa. Ovo ne bi bilo sporno da se nije htjelo nametnuti i shvaćanje kako su hrvatski i srpski jezik, zapravo, sinonimi (imenjaci, istoznačnice, Matoš bi rekao istovetnice) jednoga jezika – srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski [Novosadski dogovor, 1954.].
Prepoznali sebe i svoje kulture potrebe
Tragom toga se svima ostalima, ili drugima, posve neuvijeno šalje poruka neka se lagano prepuste (samo)zaboravu Bića i vlastitog Jastva. Ne upuštajući se ovim u manje ili više uočljive posljedice u svijesti, postupcima i javnim istupima od tada asimiliranih osoba, ostala je zapažena opaska uglednog jezikoznalca koji smatra, ako je o hrvatskom i srpskom riječ, još »samo turisti i diletanti mogu danas tvrditi da su to jedan jezik« [Ređep, Draško, 2003.].
Uistinu, do kazališta, kao središnjeg mjesta događanja [Bogner-Šaban, Antonija, 1997.] u naznačenom razdoblju dopire premalo tekstova mladih stvaralaca dramske književnosti u kojima bi gledatelji prepoznali sebe i svoje kulture potrebe. Ipak, kazalište se postupno, sve odlučnije hvata u koštac s krizom pustoši izostalom iza socijalističkog realizma, što se najčvršće ukotvio baš u dramskoj književnosti [Selenić, Slobodan, 1976.], gurajući ju u plićak banalnih skečeva, tobože na račun revolucije i socijalizma, a zapravo zaprečujući društveno opravdane motive, za novo čitanje vlastite relativno bogate kazališne tradicije, nanovo propitujući socijalno-psihološke motive građanskog teatra nastalog između dva svjetska rata.
O uspješnosti hvatanja lika u stupicu jezika
Može li se ova tvrdnja o različitom čitanju istog provjeravati i na slučaju subotičkog kazališta? Procjenjujući njegov učinak u rasponu od 1955/56. do 1964/65., kroničari i kazališni kritičari ističu kako je ono dospjelo među vodeće u zemlji. Primjerice, Ivanka Rackov, pišući o XV. Susretu vojvođanskih kazališta, održanom u Subotici od 10. do 19. svibnja 1965. (Rukovet, 6, 1965., 332.-335.). Ondje prikazani komadi, navodi prof. Rackov, oslikavaju šarenilo nejednakih vrijednosti i kriterija pri utvrđivanju repertoara vojvođanskih kazališta, napose prema uspješnosti »hvatanja lika u stupicu jezika«. Subotičani su izveli dramu Tomislava Ketiga Ružičasta noć, dramatizaciju romana Derviša Sušića Ja, Danilo i komediju Branislava Nušića Svet, dok su od inozemnih pisaca ponuđeni Zatočenici iz Altone Jeana-Paula Sartrea, nadalje Pećina Jeana Anouilha, također francuskog pisca, uvaženog među istaknutijim predstavnicima modernog teatra, te djelo A meztelen király ruskog pisca Evgenija Švarca. Unatoč nejednake vrijednosti, ovakav izbor, prema mišljenju Ivanke Rackov, ipak sadrži zajednički imenitelj u pokušaju uspostave kritičkog odnosa prema stvarnosti, kako unutar nacionalnog obzora, tako i glede svjetskih prilika, barem kada je u pitanju odnos pojedinac-društvo. Zanimanje za odgovornost društvenog angažmana, po mišljenju kritičarke, pokazali su i gostujući teatri, segedinsko kazalište dramatizacijom romana Groblje hrđe Endrea Fejesa, osječko kazalište predstavom Molièreova Tartuffea, a niško kazalište dramatizacijom Krležina romana Na rubu pameti. Ovaj je, XV. Susret vojvođanskih kazališta, prema očekivanju Ivanke Rackov, trebao pružiti gledateljima i stručnoj javnosti uvid u rast i razvoj profesionalnih kazališta tijekom dvadeset godina njihova djelovanja, dakle kroz cijelo poratno razdoblje. Među kazališnim ansamblima okupljenim na XV. Susretu 1965. godine Ivanka Rackov je visoko ocijenila izvedbu Mađarske drame subotičkog kazališta i predstavu A meztelen király, djela nastalog dramatizacijom tri Andersenove bajke: Svinjar, Princeza na zrnu graška i Kraljevo novo ruho Е. Švarca, uistinu uspjelu glazbenu komediju, dobrano protkanu groteskom i bodljama crnog humora, dok su pred gledateljima defilirali ljudska glupost i taština, državnička samovolja i podanička podlost. Osim pisca, za ovo je nadasve bio zaslužan redatelj Mihály Virág, koji je ne samo sugestivno već nadasve inventivno gradio i postavio sve likove na sceni. U tome je izvrsne suradnike imao u scenografu Mihajlu Dejanoviću i kostimografkinji Radmili Radojević.
Za razliku od Mađarske drame subotičkog kazališta, koja se pokazala u najboljem svjetlu, prema sudu prof. Rackov, tzv. Srpsko-hrvatska drama nije ispunila očekivanja. Tomislava Ketiga, pisca Ružičaste noći, koju je ona ocijenila, doduše: »čistom, cjelovitom, dobro uigranom, ali hladnom predstavom«! I to unatoč svih nastojanja redatelja Milana Topolovačkog i iskusne prvakinje Jelke Asić, koja je tumačila noseću ulogu.
