Bać Iva oduvik bijo pripravan za bilo kaki put, samo ka mu se ukaže prilika. Tako i vaj put. Zvo ga u goste bać Stipa iz Bukovara. Dugo se poznaju, obadva Šokci, obadva po malo zadrti, obadva se u mladosti znali pravoga bećarit. A obadva se najviše volju vozat na bicigle i na čamcu. I kadgod se trefu, divanu nikada kraja. Zvo ga on više put ve godine, al se uvik iznašlo ništa što mu se pripričilo, pa ni ošo. Vaj put se baš zaozbiljno nakanijo otpravit na put. Njegova ga lipo navukla i dala mu šešir za svece i za nedilju. Otpravijo se na štaciju, pa će priko na ajzibanu. Krenijo se na vrime, pa na štaciju došo još za mraka. Uvik voljijo ka mora malo čekat, jal zna da ajziban njega neće. A uvik bude još taki ko on, pa se volji malo š njima i ispripovidat. Na štacije ko u rogu. Mrak, a nema ni jedne lampe da makar malo posvitli. Tijo malo unit u čekaonicu, ni baš voljijo stojat na ovicije, al ni mogo. Čekaonica zaključana. Da ni još dvoj troj što će na ajziban, čeljade bi moglo pomislit da zalutalo. Nema više ni noga u crvene šepe, ni ne što prodavala cidulje. Svud tavno, sve pozaključavano. Istom ka stalo svanjivat, pozno ne što čeku ajziban. Dva štrekara i jedna žena, ne poznaje je. Vada ni iz njevoga sela. A ko zna, možda i jeste, puno nji nadolazilo zovoga poslidnjega rata i potli rata. Svanilo, ajzibana još nema, ni mu vrime. Dojće za frtalj sata, velu štrekari. Bać Iva gleda okolo, ne može se utvorit u no što vidi. O kadgoda tako lipe njeve štacije ostalo ruglo. Džabe je selo lane okrečalo, štrekari rastirali sve što tude radili, koga u penziju, koga u varoš, pa sad nema ko ni pomest no što vitar i narod nabrložu. A sve zakorovito, ni do ajzle ne možeš projt o lipiguza i ko zna kaki još korovčina. Va dva štrekara velu da pozatvarano puno selcki štacija i ne samo štacija, neg i bokternica i skretničarski kućica i blokova i kućica di su štrekari stojali i da će se sve to poprodavat. Prodaja još ni ni obnarodovana, al već se šuška i ko će to pokupovat. Uto došo i ajziban. Prikinili divan, pa unišli i brzo se krenili. Tako bać Iva ni ni čo do kraj ko će bit novi gazda njeve štacije. A i jako mu briga. I tako u ve države sve ide do vraga, pa šta će se onda i sikirat za jednu štaciju. Sto ko vrati, ni ni tijo sidat, veli za dram će stignit. Stipa će ga čekat na prve štacije priko Dunova, pa će ga u Bukovar odnet na lemuzine. Al ne mož kako bi tijo. Već u prvomu selu morali prisist u drugi ajziban. Moro tamo i kupit cidulju, ko nji se prodaju na pendžeriću. Čekali jedno tri frtalja sata, pa se krenili. Unišo i niki u drugače mundure o žandarcki, pa mu gledo pasoš, a isprivrto mu i svu torbu. Vada misli da nosi štogoda što se ne smije, pa da i za njega bude malo radaša. Samo što prišli priko Dunova, ajziban se sto sustavljat, brzo došla i štacija di ga čeko Stipa. Veselo ga gleda i široko mu se škobi. Morali prvo sist i popit po fićok, a istom ka se malo i ispripovidali, krenili se do lemuzine. Bać Iva se jedino ni mogo načudit kako nove štacije nema korova.