Budala se, kao što to praksa svakodnevno potvrđuje, može biti na mali milijun načina, neovisno o tomu gradiš li taj imidž u kontinuitetu do lika ministra-estradnog pjevača ili u afektu kao anonimni rušitelj. Ali... ma koliko posao pravljenja budale od sebe i statusno i načinski bio različit, ovaj drugi čini se bar jednako zanimljivim kao i prvi.

Uzmimo, recimo, kao primjer budalu (ili više njih) koja je u svojstvu NN građan(in)a prije nekoliko dana (vjerojatniji termin zacijelo bi bio: noći) polupala ploču koja se nalazi u podnožju spomenika Risaru na Trgu republike, dakle u samom centru Subotice. Sam Bog zna što ga (ih) je na taj čin motiviralo: puka obijest potpomognuta viškom maligana, netrpeljivost prema Nekome ili Nečemu ili možda dugo potiskivani akt bunta zbog estetskog neslaganja s autorskim rješenjem lika čovjeka koji kosi? Naravno, razlog može biti i neki četvrti ili šesnaesti, ali s ulaskom u tajne koje se kriju u glavama budala muku muče i za to najstručniji ljudi.

Ono što je od samog čina budale u ovom slučaju zanimljivije svakako je tzv. izostanak reakcije nadležnih i javnosti. Nigdje, recimo, policijskog priopćenja da je čin rušenja ploče registriran i da se zbog toga – kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima – provode ustaljene mjere tapkanja u mjestu; nigdje osude gradonačelnika da je na taj način gotovo pod njegovim radnim prozorom učinjen drski pokušaj rušenja idiličnog suživota građana Grada u kom živi dvadeset i... (šest?) nacionalnih zajednica; nigdje priloga ili članka u lokalnim medijima o tome da je posljednje kalapačanje (u prijevodu na konkretni slučaj: udaranje tvrdim predmetom po tvrdom predmetu) zapravo samo nastavak davno započete prakse rušenja spomeničkog naslijeđa Subotice (od bombaškog napada na spomen-ploču ispred Gimnazije, preko rušenja poprsja Matije Gupca u Tavankutu, do grobova na Židovskom i Kerskom groblju, recimo).

Najzanimljivija, međutim, u tom nizu zanimljivosti svakako je reakcija većeg dijela javnosti, jer nje, naravno, kao i u mnogim drugim slučajevima jednostavno – nema! Obični građanin tako će, recimo,u većini slučajeva mirno proljetos proći Ulicom Sándora Petőfija, ne pitajući se tko je i zašto počupao gelegunje koje su do jučer tamo stajale. Isti taj građanin mirno će proći i Ulicom Dimitrija Tucovića bez ikakve znatiželje da vidi građevinsku ploču (koje nema) tko, što i do kada gradi? Isti taj građanin i sada mirno prolazi pokraj spomenika Risaru, ne primjećujući oštećenu ploču u njegovu podnožju.

I... što bi se nakon ovih primjera moglo zaključiti do li: običan građanin dragovoljno prihvaća da ga budalom prave budale ili oni koji se budalama prave.

Z. R.