Jedna od bitnih tekovina francuske građanske revolucije bila je to da je proklamirano da su pred zakonom svi jednaki: i najviši plemići, uključujući i kralja, ali i posljednji siromašni građanin bez ikakvog imetka. Vrhunski dokaz ove teze bila je to da je i sam kralj odgovarao za svoje grijehe prema francuskom narodu i svoj život je okončao pod giljotinom. Od tih krvavih vremena proteklo je mnogo vode Senom ali i Dunavom i čini mi se da je, s vremena na vrijeme, ovaj osnovni zakonski princip često »malo šantao«. Nije slučajno što su sredinom XIX. stoljeća, kada je »novi kapitalistički svijet« počeo svoj razvoj, nastali razni politički pokreti: socijalistički, komunistički, liberalistički, anarhistički itd. Osnovni razlozi su bili što je uočeno da vladajuća klasa (elita) itekako zlorabi »zakon jednakosti pred zakonom« kada je njen interes bio u pitanju. Misao »ako nema zakona, onda nema ni društva« uvijek je tema, već i u antičkim grčkim tragedijama. Od svih spomenutih pokreta najviše su napadani anarhisti, jer su oni kao bili za «bezakonje«. Uprošćeno, tzv. plemeniti anarhizam tvrdio je da nitko ne može vladati nad drugim čovjekom ni u ime države (nositelja zakona) ni u ime Boga (tvorca Božjih zakona). Sasvim je prirodno da vladajućem sloju ovakve ideje nisu bile simpatične.
»Sve životinje su jednake«
Engleski pisac George Orwell (pseudonim) 1945. godine objavio je svoj alegorijski roman Životinjska farma u kojem je glavni moto »sve životinje su jednake, a neke životinje su jednakije«. Radi se o tome da na jednoj farmi životinje preuzimaju vlast i početna demokratska vladavina prerasta u diktaturu. Mnogi su smatrali da je Orwellova alegorija kritika prije svega ponašanja rukovodstva tadašnjeg Sovjetskog Saveza, koju je (kritiku) započeo još od građanskog rata u Španjolskoj i tijekom II. svjetskog rata. Živjeći u »soc-realizmu« i sami smo bili svjedoci principa: svi su jednaki, ali neki su jednakiji. Ako je netko želio biti viši rukovodilac, morao je biti član KPJ. Istina je i to da ako je neki pouzdani rukovodeći partijski kadar načinio neku katastrofalnu grešku, on je smijenjen. Ali i osiguran, tako što je sklonjen na neko drugo manje zahtjevno radno mjesto, npr. postao je savjetnik. Nakon jednoumlja stigao je i do naših prostora višepartijski sustav, formalno »višeumlje«, svatko može slobodno izraziti svoje mišljenje da kritizira i najvišeg rukovodioca naše domovine. No, takvi ljudi ne smiju smetnuti s uma da i kritizirani imaju pravo »vratiti kritiku«, što uveliko i žestoko čine. Dobri član vladajuće partije na položaju istovremeno je i »moja zlatna tunjica« iz one narodne izreke. Ako, primjera radi, prvi čovjek grada prijeti sugovorniku čupanjem grkljana ili betonskim cipelama, onda se ovo neprimjereno ponašanje s najvišeg vrha naše domovine pravda da je on to činio zato jer su ga htjeli natjerati da krade. Čovjek je poštenim radom zaradio jednu kućerinu i bazen i nema potrebe da krade. Neki smatraju da je ovo moderna bajka za one koji vjeruju u čarobnu vilu. Bez dokaza se ne može ništa tvrditi, jer onda u »pravnoj državi« ideš na sud zbog klevetanja.
Tko mora postaviti gradilišnu tablu?
Koliko je meni poznato građevinska ali i komunalna inspekcija je pod rukovodstvom našeg poštenog gradonačelnika. Pitam se kako je onda moguće da je na jednom gradilištu u centru grada na malom ali urednom gradilištu »Mađarske medijske kuće« postavljena zakonom propisana gradilišna tabla, s brojem odobrenja za gradnju i rokovima, dok u slučaju drugog gradilšta, zvanog hotel Gloria, to nije učinjeno. Dok se ne postavi propisana tabla, s punim pravom možemo sumnjati da je ovo »nelegalno« gradilište, jer se ne vrši sanacija (i onda treba tabla) nego se objekt nadograđuje. Znam, takva tabla košta, ali ispada da su ipak neki jednakiji nego drugi. Možda se spomenute dvije inspekcijske službe ne mogu dogovoriti čija je nadležnost kazniti nepoštivaoca zakona ili, ne daj Bože, zaustaviti nelegalnu gradnju. Dok se oni dogovaraju, objekt raste, a možda će se kasnije i legalizirati.
