Brojne su umjetničke grupe u povijesti likovnog stvaralaštva. Neke su ostavile duboki trag na razvoj i formiranje i drugih umjetničkih grupa, a stvorile su i svoj umjetnički put, stil i poetiku što u povijesti likovnih umjetnosti traje kroz vrijeme sve do danas. Poznate su nam brojne značajne umjetničke grupe, spomenut ću sada impresioniste, koji su osnovali Udruženje nepoznatih umjetnika, slikara, skulptora, grafičara i drugih, zbog promoviranja umjetničkog pravca koji je nastao kao reakcija na realizam. Impresionizam je pravac koji se pojavio sedamdesetih godina 19. stoljeća, dok je nešto kasnije, početkom 20. stoljeća, umjetnička grupa Plavi jahač okupljala istomišljenike ekspresionističkog pokreta, isto kao i grupa Most.

U ovdašnjem podneblju je također bilo mnogo značajnih umjetničkih grupa. Primjerice, umjetnička grupa Oblik bila je jedna od najznačajnijih udruženja umjetnika u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Osnovana je1926. godine u Beogradu. Zagovarala je modernizam u tadašnjoj umjetnosti i okupila je brojne stvaraoce u raznim oblastima od slikarstva i skulptorstva do arhitekture. Spominjanjem samo nekih od imena osnivača i članova grupe, sve postaje jasno: Branko Popović, Petar Dobrović, Jovan Bijelić, Sava Šumanović, Marino Tartaglia, Toma Rosandić, Milan Konjović, Marko Čelebonović... 

Značajan trag je ostavila i Zadarska grupa, čiji su članovi bili suprotstavljeni spram estetike socijalističkog realizma. Zadarska grupa je nastala kada je nekoliko studenata slikarstva s beogradske Akademije za likovne umjetnosti tijekom pet mjeseci, 1947. godine, boravila u tom gradu, gdje su otputovali bez dozvole školskih vlasti. U toj grupi su među ostalima bili Mića Popović, Petar Omčikus, Milorad Bata Mihailović, Vera Božićković... Njihovo druženje se nastavilo izvan Akademije na čuvenoj adresi Simina 9a, gdje je među ostalima stanovao i Borislav Mihajlović Mihiz, a Mića Popović je izbačen iz Akademije.

 

Nekada i sada

 

Slikari se i danas okupljaju u našem podneblju u umjetničke grupe, ali su nekada te grupe imale svoje teoretičare, programe, manifeste... Leonid Šejka je bio jedan od osnivača Mediale i glavni teoretičar, napisao je i Traktat o slikarstvu. Pisanje programa slikarskih grupa ne događa se u postmodernoj epohi. Zbog čega je to tako? U razgovoru s ravnateljicom Suvremene galerije Subotica, povjesničarkom umjetnosti Nelom Tonković interesiralo me koji je značaj aktualnih okupljanja umjetnika u razne grupe i koje su razlike između tih okupljanja u prošlosti i sadašnjosti?

»Da, umjetničke grupe danas zaista postoje i bez onog ranije toliko neophodnog teorijsko-kritičarskog aparata koji ih je pratio do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Čini mi se da ta razlika govori o prirodi okupljanja umjetnika danas, bar na našim prostorima: kao da i umjetnici suvremeni svijet shvaćaju sve više kao tržište, pa je njihovo organiziranje uglavnom cehovsko i oslanja se na snagu grupe koja je, ukoliko se dobro pozicionira, dovoljno jaka da ponudi rad svojih članova umjetničkom tržištu, ali ipak ne i sistemu umjetnosti u cjelini, jer svaki njegov segment ima svoje principe koji grupisanje uvažavaju na idejnoj ravni. Ali činjenica je da izostaje okupljanje oko određene umjetničke ideje, oko podrške nekoj ideologiji, kao kod avangardnih pokreta na početku 20. stoljeća ili jednostavno odluka da se stvara u zajedničkoj međuzavisnosti poetika i umjetničkog vokabulara«, kaže Nela Tonković. 

Istaknuti umjetničke grupe u ex-Yugoslaviji, zašto da ne i ovom prilikom? 

»Svakako bih počela od jedne od najznačajnijih centralnoeuropskih neoavangardnih umjetničkih grupa, grupe Bosch+Bosch, ne samo zato što je bila subotička, već zaista zbog dalekosežnosti njenog utjecaja i zbog dojma da je tada, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, i izvan već poznatih umjetničkih centara jedna ovakva grupa mogla djelovati i povezivati se sa sličnim kolektivima. Srodne su im bile slovenska grupa OHO i novosadska grupa KÔD, na primjer. Također, valjalo bi se podsjetiti grupe zagrebačkih arhitekata i slikara, EXAT 51, kao jedne od prvih koje su se u jugoslavenskom prostoru nakon Drugog svjetskog rata aktivno borile za apstraktnu umjetnost i povezivanje različitih disciplina likovnih umjetnosti. Njihovi stavovi, toliko različiti od vladajuće umjetničke paradigme – socijalističkog realizma, u to vrijeme bili su zbilja progresivni i emancipatorski za umjetnost.«

U razgovoru s Nelom Tonković pitao sam je i zbog čega danas nisu moguće, tj. ne postoje, neoavangardne umjetničke grupe, kao što je bila, primjerice, zagrebačka umjetnička grupa Gorgona, ključna pojava ondašnje umjetničke prakse?

»To pitanje je malo kompleksnije, jer zadire u suštinsku razliku između nekada i sada. Nekada je Gorgona, kao grupa umjetnika i teoretičara, bila dovoljno otvorena da veze među svojim članovima traži i nalazi samo u nekoj vrsti duhovnog prepoznavanja, bez izričite namjere da utječe na njihove pojedinačne likovne izraze. Sada bismo takvu zajednicu smatrali suviše eluzivnom, čak i u vremenu našeg »fluidnog života«, kako to naziva sociolog Zigmunt Bauman. Nekada su neoavangarde, kao već spomenuta grupa EXAT 51, bile istinska reakcija na socijalnu realnost danog vremena − upravo to ih, među ostalim, kvalificira kao neoavangarde. Danas tu vrstu osjetljivosti prepoznajemo u pojedinačnim opusima. Ipak, mogli bismo ustvrditi kako je vrijeme individualizma i globalizacije pridonijelo slabljenju snage umjetničkih grupa upravo stvaranjem internacionalnih umjetničkih mega-zvijezda, čiji utjecaj odjekuje čak i u manjim kulturama i koje postavljaju neku vrstu poželjnog modela etabliranja umjetnika u društvu. Grupe se stvaraju i dalje, ali bez odgovarajuće teorijske osnove, bez pažnje umjetničkog sistema i bez integriranja novuma u svoj rad ostaju slabo vidljive.« 

Interesirao me i odgovor na pitanje – gleda li Suvremena galerija Subotica otvorenim očima svijet umjetnosti?

»Suvremena galerija Subotica, nekadašnji Likovni susret, imala je dobru priliku da pokaže razumijevanje i podršku za rad grupa početkom sedamdesetih godina, kada je u istom gradu djelovala grupa Bosch+Bosch. Tu priliku je propustila, baveći se prikazivanjem klasičnih umjetničkih medija i izraza i ne shvaćajući koliko je važno to što se događa u istom gradu. To je veoma vidljivo i čitljivo kroz sadržaj umjetničkih zbirki naše Galerije. Danas bismo voljeli osjetiti istu snagu ideje, povezivanja i pokretanja tokova umjetnosti naprijed, pa zato otvorenim očima gledamo svijet umjetnosti u nadi da ćemo detektirati ovakve pomake i da ćemo umjetnicima ponuditi pomoć, a publici nova saznanja«, kaže Nela Tonković.

 

Put do tržišta?

 

Nedavno su u subotičkoj Galeriji Otvorenog sveučilišta izlagali članovi organizacije umjetnika iz Srbije OSA (Organization of Serbia Artists). Osnivač ove umjetničke grupe je Subotičanin David Lulić, student Fakulteta primijenjenih umjetnosti u Beogradu.

»Organizacija OSA je osnovana u lipnju 2017. godine, ali službeni početak rada je počeo otvaranjem prve izložbe koncem rujna u Subotici. Ideja o osnivanju ove organizacije se javila dok sam boravio u Londonu, gdje sam istraživao rad suvremenih svjetskih umjetnika. Shvatio sam da umjetnici u Srbiji ne manjkaju umijećem i kvalitetom u odnosu na svjetski poznate umjetnike. Došao sam na ideju da pokrenem organizaciju koja će se baviti upravo promoviranjem suvremene umjetnosti iz Srbije i koja će pomoći mladim umjetnicima u probijanju na europsko i svjetsko tržište. Važno je okupiti se u grupu, jer zajednički glas se jače čuje. Okupiti se znači uložiti sebe u ideju koja će pomoći ne samo pojedincu, nego i čitavom umjetničkom življu u Srbiji. Jer, složit ćemo se – umjetnička scena u Srbiji je skoro pa potpuno zanemarena, i u nju se ne ulaže. Mi želimo to promijeniti«, kaže Lulić.

Za sada OSA broji 9 članova, a to su osim Lulića, Filip Rađenović, Senka Ranosavljević, Tatjana Grandić, Danica Popović, Svetlana Ždrnja, Nemanja Bogdanov, Sara Pelle i Biljana Rakić. Pitao sam Lulića koje mjesto slikarstvo ima u aktualnom postmodernom vremenu i može li danas slikarstvo biti angažirano?

»U današnje vrijeme u Srbiji umjetnost je veoma zanemarena djelatnost, kao što sam i napomenuo, umjetnicima se govori kako nisu profitabilni i građani ne smatraju umjetnost bitnom, jer se novca, kao što znamo, nema. U prošlosti stanovništvo je bilo educirano o umjetnosti i umjetnost je bila uvaženo zanimanje. Percepcija ljudi spram umjetnosti se drastično promijenila. Mi sebe možemo nazvati avangardnom grupom, jer naši radovi nisu klasični. Želimo pokazati jednu drugačiju percepciju ljudima u Srbiji koji nisu navikli na takav vid umjetnosti.« 

Govoreći o svom slikarstvu, Lulić kaže da je njegov rad utemeljen na tumačenju lucidnih snova koji su često povezani s njegovim sjećanjima, maštanjima, ovisnostima. 

»Boje koje koristim su sirove, nanesene u površinama koje nemaju oštar rub. Smatram da rub ne može biti oštar stoga što su predstave na slikama iz svijeta između sanjanog i realnog i one ukazuju na nejasnost doživljaja. Boje koje sam koristio su plava koja predstavlja sanjani svijet, žuta koja je realnost i jarko roza boja koja je svijet između toga. Želio sam da moje slike odvedu gledatelja u jednu novu dimenziju jarkih boja, bez sjena, realnih ili prošlih, daju mu energiju jedne ljetne večeri koja se upravo odigrava ispred njegovih očiju«, kaže Lulić.

Članica ove organizacije, Danica Popović, studentica na novosadskoj Akademiji umjetnosti – smjer fotografija, ističe da se mladi umjetnici pokušavaju udružiti kako bi bili glasniji, jer njihov glas, njihovo stvaralaštvo u Srbiji nije dovoljno glasno.

»U današnje vrijeme fotografija, kao ni umjetnost općenito, nema veliki značaj u našem društvu, jer za nju nema mjesta. Što se fotografije tiče, ona prolazi samo ukoliko je dokumentarne prirode. Umjetnička fotografija je jedna prelijepa, arhaična, izumrla umjetnost, kojom sam se odlučila baviti nasuprot tome. Ne bavim se samo jednom temom, ali ako bih morala priču svesti na jednu temu; to bi onda bilo prikazivanje čovječnosti i ljepote prirodnosti ženskog tijela«, kaže Popović.