Spasenje se u Svetom pismu često predstavlja slikom gozbe, obilne, radosne gozbe koju priređuje sam Gospodin, a njezini sudionici su spašenici. No, zanimljivo je da Isus priča prispodobu u kojoj gospodar priređuje gozbu jer ženi svoga sina, ali uzvanici odbijaju doći (Mt 22, 1-14). Pitamo se tko još ne bi htio doći na svadbenu gozbu, ili tko to ne bi htio biti spašen. Iako nam se čini nestvarno da takvi ljudi postoje, ipak svakodnevno se događa da čovjek odbija Božji poziv i tako odbacuje ponuđeno spasenje.

 

Gozba spasenja

 

U prvom čitanju dvadeset i osme nedjelje kroz godinu prorok Izaija iznosi svoje viđenje u kojem kroz sliku gozbe navješćuje spasenje Božje (usp. Iz 25, 6-10a). No, ova slika gozbe ne govori samo o blagovanju, nego naglasak stavlja na zajedništvo. U onaj dan reći će se: »Gle, ovo je Bog naš«, jer on je Bog svih ljudi, ne pojedinaca ili određenih skupina. Gozba na koju Bog poziva nema ekskluzivne goste, povlaštene, važnije i manje važne. Na nju su svi pozvani i svi imaju jednaka mjesta. A zastor koji će Bog raskinuti nije samo onaj koji zastire naš pogled na njega, nego i pogled na druge ljude. Raskidanje tog zastora povezuje s Bogom i braćom ljudima, a gozba je znak tog zajedništva.

Ozračje gozbe i iz prvog čitanja i iz Isusove prispodobe je sveobuhvatnost, nezasluženost, izobilje, izlazak iz granica čovjeku zamislivog. Čovjek je sklon sebe stavljati u središte, izdizati se iznad drugih, te ne prihvaća da netko s ruba društva, netko koga smatramo manje vrijednim bude Bogu bliži od nas. No, Bog na sve gleda drugačije od čovjeka, pa tako i položaj u našem društvu za Boga ne predstavlja ništa i nije ulaznica za njegovo kraljevstvo.

O dokidanju razlika pred Bogom i sveobuhvatnosti njegove gozbe koja nadilazi naša poimanja još bolje nam govori Isusova prispodoba, koja se na prvi pogled čini nemoguća. Kralj poziva uzvanike na svadbu svog sina, ali se pozvani uzvanici nisu odazvali. U stvarnosti teško bi se dogodilo da uzvanici odbiju takav poziv, jer se od pozvanih ne traži ništa. Dovoljno je samo prisustvovati. Nakon što su uzvanici dva puta odbili kraljev poziv, on sakuplja ljude po ulicama i trgovima i dovodi sve koje je našao, i dobre i loše, jer to je gozba koja dokida razlike među ljudima, onakve kakve mi poznajemo. Bog stalno poziva na gozbu, poput ovog kralja, to je poziv na radost, poziv spasenja. Teško je shvatiti zašto se ljudi njegovom pozivu ne odazivaju.

 

Vjernička radost

 

Jedan čovjek je izbačen sa svadbe jer nije imao svadbeno ruho. Pitamo se kako je uopće mogao imati odgovarajuće ruho kada nije ni znao da će ići na svadbu. No, to nije izvanjsko odijelo, to je unutarnje raspoloženje. Kršćanin se mora odlikovati kršćanskom radošću, koja iz njega isijava i označava ga kao Kristovog nasljedovatelja. Ta radost proizlazi iz susreta s Bogom već sada ovdje na zemlji, koji se događa u molitvi u čitanju Svetog pisma, osobito u slavlju euharistije. Življenje prema Kristovom nauku nije za nas teret, zapovijed koja nas sputava i ograničava, koja nas čini tužnima i turobnima. Slijediti Isusa i živjeti onako kako nas on uči oslobađa nas od grijeha, skida s nas teret koji grijeh stavlja na našu dušu i čini nas radosnima jer susrećemo Boga i odazivamo se njegovom pozivu na gozbu.

Gozba je radostan skup. Oni koji se na nju pripremaju i u njoj sudjeluju ne skrivaju svoju radost. Tako se i vjernički skupovi trebaju odlikovati radošću njezinih sudionika, prvenstveno euharistijska slavlja, koja i sama jesu gozba na koju nas okuplja Krist i u kojoj nam se daruje za hranu pod prilikama kruha i vina. Po licima vjernika i ozračju trebala bi se osjetiti radost zbog toga što smo se okupili na slavlje sa svojim Gospodinom. Nije to okupljanje, samo neka dužnost i obveza koja nam ne dopušta da se bavimo stvarima koje volimo. Dok tako gledamo na molitvena okupljanja i misna slavlja ostajemo poput čovjeka bez svadbenog ruha.

More nas različite životne nedaće zbog čega teško pronalazimo razloga za radost. I događa se ponekad da se moramo brojnih stvari odreći kako bismo odvojili vrijeme za Gospodina. No, ako smo dopustili Bogu da dotakne naše srce, radovat će nas svaki susret s njim i ništa nam za njega neće biti teško. Radost koju Bog daje daleko nadilazi naše ovozemaljske radosti, te isijava iz srca iskrenog vjernika, čak i onda kada ga zaokupljaju životne nedaće. 

Gospodin nas svakodnevno zove na gozbu s njim, odazovimo se i budimo radosni nasljedovatelji Krista.