Nakon nasilne provedbe stapanja dvije profesionalne kuće: Hrvatskog narodnog kazališta i sestrinskog Magyar Színháza, uslijedio je naredni »trijumfalni iskorak znalaca« – uspjelo im je otpiliti Muzičku granu, čuvenu Operu s baletom. Na taj način jednim potpisom, obezvrjeđujući i poništavajući sva dotadašnja postignuća ovih institucija kulture od velike važnosti za učvršćenje uljudbenih postignuća i njihovo razviće unutar vlastita naroda, a što su ih postigli deseci izvođača, točnije, na stotine njih, pred tisućama zahvalnih gledatelja. Dok ih nije, sve zajedno, netko u ime nečega – dokinuo! Unatoč ovih, ustima politike izrečenih hokus-pokusa, ipak su opstale one stvaralačke osobnosti što su ih štitili darovitost, umjetnički rezultati i popularnost u javnosti. Budući da su, tražeći objašnjenja u društvenim mijenama, s pozornice hrabro, mjerodavno i sveobuhvatno progovarali o čovjekovim slabostima i vrednotama, spregom novih estetičkih izazova i umjetničkih stremljenja.
Oživljavanje scenskog prostora
Sve dok kazalište slovi središnjim mjestom događanja, postajući dovoljno vidljivo i sve bolje prepoznato među svim slojevima publike, a pogotovo oni koje je u svojim ocjenama zapažala stručna kazališna kritika, kao noseće protagoniste dva ansambla subotičkog Narodnog pozorišta-Népszínház, sve češće ih se obasipalo različitim ponudama, te tako postaju sudionici fluktuacije. U prvom redu glumci i redatelji, oni sve učestalije odlaze, ali i dolaze. Ipak, kao da ih je sve manje spremno ovdje djelovati kroz dulje razdoblje donoseći i prenoseći drugačija iskustva potrebna u traganju za mogućim novinama u radu tijekom zahvaćanja u pojedine procese sve problematičniju društvenu stvarnost.
Osim lakih i zabavnih komada (što poneki je promišljeni ustupak stanovitih slojeva publike), na scenu sve češće dospijevaju klasici i suvremena djela visoke i trajnije vrijednosti. Posebno je zapažen napor Jelke Asić, ona se puno posvećuje educiranju mladih glumaca, a zahvaljujući njenom upornom zalaganju igraju se vrhunska djela scenske literature, primjerice Krležini tekstovi, u kojima je ona »istinskom umjetničkom snagom« kreirala likove više dramskih heroina. A kao gosti, na subotičkoj pozornici u tom su razdoblju nastupili poznati glumci iz velikih jugoslavenskih kazališnih kuća. Tako je Božidar Drnić tumačio Križovca u Krležinoj drami U agoniji, Drago Krča, pak, Krešimira Horvata u Krležinu Vučjaku, Ljuba Tadić ostvario je Sokrata u Platonovu djelu Život Sokratov i smrt, a Jovan Milićević tumači visoko skrupuloznog Tomasa Mora u glasovitoj drami Pravi čovjek Thomas Moore [Rackov, Iz pozorišnog albuma, 1977.].
Dočim redatelji, osim realističkog scenskog izraza, poput Vesne Kauzlarić, Petra Govedarovića, Milana Barića, Milana Topolovačkog, Boška Pištala, Radoslava Lazića, Petra Šarčevića, Vladimira Putnika, Vere Crvenčanin, Stevana Štukelje, uz druge, koji nastoje ostvariti drugačije čitanje, od do tada ustaljenog, i nastoje prokrčiti nove putove postavljajući djela domaćih i inozemnih pisaca, kako klasika tako i suvremenih, sa željom da se približe senzibilitetu gledateljstva, sve vidljivije slijedeći suvremene teatarske vokacije.
Plodovi dobro promišljenog zalaganja
U istom razdoblju ansambl Drame na mađarskom jeziku subotičkog kazališta, zahvaljujući dobro promišljenoj i uspješno vođenoj kadrovskoj politici i stalnoj brizi za repertoar, ostvaruje više zapaženih iskoraka, pa među ostalim sudjeluje i na prvom Sterijinom pozorju (1956.) s Pokondirenom tikvom, u režiji Istvána Varge, a kasnije (1963.) ondje prikazuje Krležinu Ledu u režiji Mihálya Virága. I premda tijekom drugog desetljeća Mađarsku dramu napušta nekolicina istaknutih glumaca: Sándor Sánta, László Silágyi, György Fejes i redatelj István Varga, te svi prelaze u Novi Sad, László Pataki koji se nakon dolaska mladih redatelja potpuno posvetio glumi, i uz njega stasali mladi glumci, od kojih je posebno zapažena bila Ibi Romhányi, ostvaruju veći broj veoma složenih i zahtjevnih uloga koje su presudno utjecale na repertoar i učvrstile privrženost gledatelja. Igraju se u tom razdoblju djela Miroslava Krleže, ali i Glorija Ranka Marinkovića, kasnije kultne predstave Čovjekova tragedija Imrea Madácha i Bánk Bán Józsefa Katone, ali i komadi suvremenih američkih dramatičara poput Eugena O’ Neila i Tennessija Williamsa, koje odlikuje posve drukčiji senzibilitet.
