Da bi postao maratonac, čovjek mora biti istrajan i odlučan baš kao Ivo Belan, poznati hrvatski liječnik opće medicine, još poznatiji maratonac, dopisnik brojnih časopisa, promotor rekreativnog trčanja i zdravog načina života, autor knjige Jogging, suprug, otac, djed i što je najvažnije: mladić, koji je lani utrčao u deveto desetljeće.
Rođen je u Tivtu, u Boki kotorskoj, odakle je i njegov pokojni otac Tripo, najmlađi od jedanaestoro djece, časnik ratne mornarice, strojar na torpiljarki (torpednom čamcu). Zbog čestih prekomandi oca obitelj se selila 16 puta.
Karijera i trčanje
Medicinski fakultet Ivo je završio u Zagrebu, u Beogradu odslužio vojsku, u Pakracu, u zapadnoj Slavoniji, zaposlio se kao liječnik opće medicine. U ordinaciji je Bog, u ordinaciji je upoznao svoju Božicu. Čudio se što osamnaestogodišnja djevojka svakih nekoliko dana dolazi na pregled i žali se na neku bolest.
»Dok mi jednog dana nisu proradili klikeri. Bila je zaista mlada, bila 11 godina mlađa od mene! Budući da sam po prirodi nemiran duh, poslije dvije godine, otišao sam u Englesku raditi kao sekundarni liječnik u bolnici za kožne bolesti. Ubrzo je za mnom došla moja Božica i mi se oženismo. Jedne noći u Birminghamu, u dežurstvu, čitam novine i vidim veliki oglas libijske vlade u kojem traže doktore. Nema da omane, ja se prijavim, oni me prime i već sljedeći mjesec Božica i ja bili smo u glavnom gradu Libije, Tripoliju. Dali su mi da radim u ambulanti opće prakse, izvan grada, taman gdje počinje pustinja. Za vrijeme boravka u Tripoliju, doživio sam i revoluciju i dolazak Gadafija na vlast. U Libiji mi se rodio i stariji sin, ime moje. Nostalgija za roditeljima, bratom i prijateljima bila je jača od uživanja na suncu u lijepom moru i mi smo se vratili u Zagreb. Moja životna suputnica rodila mi je još jednog sina, Tončija. Ponosim se Božicom. Nema velike škole, završila je samo osmogodišnju, ali je pametna žena, brižljiva majka, uzorna domaćica i vjerna supruga. Dok sam radio, bila je kod kuće i ja sam znao da su moji sinovi u sigurnim rukama, da imaju sve što im treba za zdrav i dobar odgoj«, kaže Belan i dodaje:
»U Zagrebu sam se zaposlio kao stručni suradnik tvornice lijekova Belupo gdje sam radio do mirovine. Moj posao je, među ostalim, podrazumijevao i česta, dugotrajna putovanja, višesatnu prikovanost uz upravljač automobila. Svake nedjelje sastajao sam se s prijateljima da igramo mali nogomet. To je bilo melem za moje ukočene zglobove i mlitave mišiće. Opća fizička kondicija bila mi je bijedna. Željno sam i nestrpljivo očekivao susrete s prijateljima, da se naganjam lopte, istegnem, naskačem, dobro nadišem, umorim i pošteno oznojim. Jedne oblačne, prohladne nedjelje na moje veliko razočaranje nijedan od prijatelja nije došao. Nisam se mogao smiriti. Želja za kretanjem bila je jača od mene. U to vrijeme prije skoro pola vijeka novine su donosile niz napisa o trčanju. Priča o joggingu poput epidemije proširila se svijetom. Pomislio sam: ‘Zašto ne bih i ja?’ Obukao sam dres i tenisice i istrčao na ulicu. Ljudi su se za mnom okretali, neki su se i podsmjehivali. Vidjeti čovjeka kako trči uz prometnu cestu, bilo je ravno čudu. Na trkača se pokazivalo prstom. Susjedi, a također i kolege na radnom mjestu šaputali su: ‘je li on čist?’. Prvi put sam u jednom smjeru pretrčao nekoliko kilometara. Postupno sam sve duže trčao i u meni se probudio nagon za maratonom, najdužom i najtežom trkačkom atletskom disciplinom. Budući da sam imao sreću u pronalaženju sponzora, za prvi maraton sam izabrao New York City maraton, najmasovniji maraton na svijetu. Na startu nas je bilo 11.553 trkača! Danas u New Yorku trči 30.000 do 35.000 sudionika. Bilo je uzbudljivo. Dva i pol milijuna ljudi na pločnicima plješće i bodre nas. Te scene dovode do ganuća, nikad se ne zaboravljaju.«
Maratoni
Ivo je pretrčao i mnoge značajne maratone u svijetu. Sudjelovao je na super maratonu od 100 kilometara u Bielu u Švicarskoj. Sa sinom Ivicom trčao je maraton u Hong Kongu, bio na tradicionalnom maratonu u Münchenu, Rimu, trčao pod zidinama Kremlja, uz obale Crnog mora, u Beču, Pragu, Budimpešti, Las Vegasu, Jamajci, Luxoru u Egiptu. Trčati maraton u Ateni san je svih maratonaca svijeta. Originalni grčki maraton je utrka koja se tradicionalno održava u znak sjećanja na atenskog ratnika Filipidesa, sudionika čuvene bitke na Maratonskom polju. Polovicom rujna prije dva i pol milenija Atenjani su svladali daleko brojnije, do tada nepobjedive Perzijance. Po legendi, Filipides, vojnik, trkač-glasonoša, mobitel staroga vijeka, otrčao je do Atene da javi dobru vijest i naloži građanima da se spreme na novi napad Perzijanaca, koji su s Maratonskog polja pobjegli u svoje brodove odlučni da opet napadnu. Donijevši dobru vijest, Filipides je izdahnuo.
»Nas 1.200 trkača iz 25 zemalja startali smo s istog bojnog polja i trčali nešto više od 42 kilometra do olimpijskog stadiona u Ateni. Kad smo već kod mojih utrka, bilo ih je dosta i u bivšoj Jugoslaviji. Polumaraton sam trčao u Banja Luci, Sarajevu, Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varaždinu, u mojoj rodnoj Boki kotorskoj. Budući da sam pretrčao tolike maratone po svijetu, došao sam na ideju da odtrčim i u svoj rodni kraj. Tako sam započeo svoju privatnu utrku, od hrvatsko-crnogorske granice na Debelom brijegu do mog rodnog Tivta (31 km). Tu sam trku nazvao Trka mira. Posvetio sam je ocu i svim Bokeljima, svim ljudima dobre volje i svima koji nisu zaraženi virusom mržnje. Na tu sam utrku posebno ponosan.«
Ivo već desetljeće trčećim korakom pronosi poruku mira i tolerancije. Svi vodeći politički dužnosnici u Crnoj Gori dali su punu podršku toj Ivinoj sportskoj manifestaciji i čestitali mu. Dr. Ivu Belana u Podgorici je primio predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i poklonio mu lijepi sat, ocijenivši da utrka mira daje doprinos zbližavanju dvaju naroda.
Sve više sam Bokelj
»Od kada trčim u svom zavičaju, osjećam da sam sve više Bokelj, da pripadam tom prelijepom kraju, biseru Jadrana, mojoj mnogobrojnoj rodbini. Možete zamisliti koliko nas se razmnožilo od 11-ero djece. Onog dana, prije 43 godine, kad sam pretrčao svojih prvih 3-4 kilometra, nisam ni pojma imao koliko će mi zadovoljstva u životu trčanje donijeti, koliko će mi poboljšati srčano-plućnu kondiciju, podići i opću sposobnost, koliko će mi ojačati psihičku kondiciju, te da će mi omogućiti da vidim razne krajeve i upoznam divne ljude, nove prijatelje. Trčanje je ušlo u moj život, postalo navika, stil života, jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile. Već više od četiri desetljeća redovno treniram. Jednostavno, ne mogu bez trčanja.«
Ivo je praktički postao ovisnik o trčanju, s time što bi radije vidio što više takvih narkomana. Jednom je pokušao izračunati broj kilometara koje ima u nogama, pa je ispalo da je pretrčao od Balkana do Tokija, na primjer.
»Kad me pitaju kojem svijetu pripadam, pa, Bože dragi, pripadam Boki – tamo mi je zavičaj, ali u isto vrijeme dio sam i Zagreba i Krka i Omišlja, prelijepog gradića u kom je starina moje majke. Znate, ja volim sve zemlje i sve ljude ovog svijeta. Kad nekog sretnem ne zanima me je li Hrvat, Srbin, Mađar ili Kongoanac, zanima me samo je li čovjek.«
Dobri čovjek Ivo do sada je kao promotor popularne medicine pisao za mnoge novine i časopise diljem Hrvatske, a uskoro će i čitaoci Hrvatske riječi ovdje u Vojvodini čitati zanimljive tekstove i savjete iz pera doktora Ive Belana, koji postaje suradnik naših novina.
