Državne čizme nisu obuća, već oružje. Te čizme gaze i kada se u njih jednom uđe nerado se iz njih izlazi... Patriote su nas i udesile, više se čuvaj patriota nego li špijuna... Nitko čovjeka tako ne laže kao što on laže samoga sebe... Ušutio sam kada sam vidio tko je sve progovorio... U zatvor među prave ljude... Znaš li ti koga ja poznajem?... Kako je to kad se ne možeš od sebe sakriti?... Ovo su rečenice iz predstave Čudo u Šarganu Ljubomira Simovića. Upravo taj komad za početak ovogodišnje kazališne sezone na scenu je postavio somborski teatar. Upravnik Mihajlo Nestorović je hrabro (želeći vidjeti kako Simovića danas iščitava mlađa generacija redatelja) režiju ove predstave povjerio mladom redatelju Marku Torlakoviću. A ovaj se opet hrabro prihvatio te zadaće. Kažem hrabro jer je Simovićevo Čudo u Šarganu predstava koja se, nije pretjerano reći, svake druge kazališne sezone nađe na repertoaru nekog od domaćih kazališta. Neki su, kao Egon Savin, kavanu Šargan i galeriju likova koja se skuplja u toj kavani i oko nje smjestili u 90-e. S razlogom (jer na našu nesreću) to vrijeme bilo je prava paradigma onoga što je Simović htio reći i pokazati svojim Čudom u Šarganu. Marku Torlakoviću se pak činilo da je naš sadašnji trenutak baš idealan za jedan Šargan. Svjesno ili nesvjesno išao je na sigurno, jer su za Čudo u Šarganu kao poručeni fantomi iz Savamale, nesretni radnici Goše negdje između života i smrti, političari koji sa scene silaze tek kada ih, doslovno, s nje netko skine, preletači koji (kako kaže jedna rečenica u predstavi) šire repić na svakom vjetru, nesretnici koji ne biraju sredstva i način da se izvuku s dna na koje su gurnuti, ne svojom voljom... I s te strane redateljski izbor je dobar. Ali, s druge strane, tanka je linija i malo treba da se napravi korak između tog umjetničkog (redateljskog) doživljaja sadašnjeg trenutka i toga da se u prikazu tog sadašnjeg trenutka gledatelj ne upita –  što je tu novo, a da mi o tome već nismo čuli i vidjeli? Jer, aluzije su očigledne. Od fantoma, radnika s pelenama, obješenih obespravljenih trudbenika... Je li pređena ta tanka linija, svaki gledatelj prosudit će sam, prema svom osobnom doživljaju ovog somborskog Čuda u Šarganu. Porazno je što je kavana Šargan mogla biti smještena i u bilo koje druge naše godine, jer (očito) protok vremena ovdje ništa ne mijenja. Državne čizme uvijek gaze i uvijek su najglasniji oni koji nemaju što reći. 

Z. V.