U čikerijskom šoru (s jedne strane dugi niz kuća, a s druge šuma) nalazi se stari križ, podignut još 1868. godine. Na križu je zapisano sljedeće: »Ovaj križ na slavu Božiju podižu Dolnji čikerijanski narod godine 1868«. Stanovnici Čikerije rođeni u ovom kraju i danas definirajući lokaciju porijekla kažu kako su oni »Čikerijanci«, kako su kazivali i njihovi roditelji i preci. Zašto »Dolnji čikerijanski narod«? Jer je nekada postojala podjela na Gornju i Donju Čikeriju; Gornja Čikerija je povlačenjem granice nakon Prvog svjetskog rata pripala Mađarskoj, Dolnja Čikerija je u subotičkom ataru, a šorom kroz Čikeriju od tada stiže se ravno na granicu.
Križ se nalazi na ledini na rubu šume i oko njega je sve uređeno, a trava na ovoj velikoj površini uvijek pokošena. Obitelj Tumbas kosi i održava prostor oko križa. Postavili su i laku konstrukciju kako bi se ljudi zaštitili od kiše kada se prve nedjelje poslije sv. Leopolda Mandića ovdje održava proštenje. Dođe puno ljudi, tada i oni koji više ne žive na Čikeriji. »Onda bagrem procvata, milina... Tu su i šatre, ima šećera i sigračaka ko na svakom proštenju«, priča Mirko Tumbas o danu kada je na Čikeriji puno ljudi i djece, kao nekad dok je ovaj šor bio gusto naseljen.
Valéria Beszédes u knjizi Ćorsokak Čikerija (Međuopštinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica, izdanje 2007.) piše kako su stanovnici šora nakon jedne užasne oluje 1867. godine podigli križ na čistini u čikerijskoj šumi. Molbu je potpisalo šest lokalnih gazda: Miklós Mačković, István Lagler, Antal Lagler, Jakab Radić i Rokuš Orčić. Podigli su i (protugradno) zvono u isto vrijeme kad i križ, jer je grad tri godine uzastopce pustošio po ataru. Križ na istom mjestu stoji i danas; u međuvremenu je četiri puta obnavljan.
