Recept svakog uspješnog i dugovječnog braka su prije svega međusobno poštovanje i tolerancija. O tome danas svjedoče oni rijetki supružnici, koji su u bračnim vodama više od 50 godina. Manda i Martin Lakić iz Vranješevaca u Hrvatskoj rijetki su primjer supružnika koji mogu s ponosom reći da su punih 65 godina proveli u bračnoj zajednici. Prije više od pola vijeka zavjetovali su se da će do kraja svog života ostati vjerni jedno drugome. Taj zavjet su i ispoštovali. Kažu da ih život nije »mazio«, da su cijeli svoj život vrijedno i marljivo radili, stvarali, kako bi svojoj obitelji osigurali lijep život. Prije više od 20 godina, silom prilika, otišli su iz svog rodnog Gibarca i nastanili se u Hrvatsku. I poslije toliko vremena nisu ga zaboravili, kao ni svoju crkvu svetog Ivana Nepomuka u kojoj je prošloga tjedna, 30. rujna, na misnom slavlju župnik Nikica Bošnjaković blagoslovio njihov dugovječni brak. 

 

U radu je spas

 

Baka Manda je rođena Gibarčanka. Nedavno je napunila 88 godina, ali je zdravlje i dalje dobro služi. S ponosom kaže da joj svi preci vode porijeklo iz Gibarca iz kojeg su ratnih devedesetih morali otići. O svom receptu za dugovječan brak sa svojim suprugom ona kaže: 

»Nismo išli na državni posao. Obrađivali smo zemlju i brinuli se o svojim roditeljima i svakog dana mukotrpno radili. Nema tu nekog posebnog recepta za dug brak. U radu je spas. Nama ništa nije bilo teško. Puno smo radili, obrađivali zemlju, vrt, vinograd i plodove svog rada nosili na tržnicu u Šid. O našem braku mogu samo kazati da smo godinama uvažavali jedno drugo. Ako se nekada i posvađamo nismo se ljutili, jer nije bilo vremena. Posao nije mogao čekati. Odmah bismo počeli raditi i ubrzo bismo zaboravili na sve nesuglasice. Nismo imali kuda otići i morali smo slušati svoje roditelje i poštivati ih«, priča baka Manda, dodajući da joj život nimalo nije bio lak: »Godine 1952. udala sam se za svog Martina. Dvije godine kasnije rodilo nam se prvo dijete, 1956., drugo i oni su nažalost umrli još dok su bili mali. Godinu dana kasnije rodila sam Pavicu, kći koja nam je jedina ostala.« 

Rodni Gibarac joj je ostao u srcu i na dan proslave svoje obljetnice nije krila sreću što je ponovno sa svojom rodbinom, u gibaračkoj crkvi: 

»Kada sam ušla u našu crkvu, nisam mogla govoriti koliko mi je bilo teško. Nosim puno lijepih uspomena iz ovog sela. Kći nam je govorila kako ima namjeru prirediti nam svečanost u povodu naše bračne obljetnice u našem rodnom selu i mi smo pristali. Lijepo je što smo imali prigodu proslaviti je ovdje sa svojim najbližima«, kaže baka Manda.

 

Ponovo u rodnom selu

 

Gdje ima vatre, tu ima i dima. Ovom rečenicom nam je djed Martin opisao svoj recept za dugovječni brak: 

»Nekad je bilo i malih sporečkanja između nas, ali je to bilo beznačajno s obzirom na to da nismo imali puno vremena za svađu. Naše nesuglasice rješavali smo u hodu i onda na posao, na njivu. Tolike godine smo proveli zajedno i sad kad se vratim unatrag, sve što je bilo ružno, beznačajno je u odnosu na ovaj uspjeh, naš dug život i brak«, priča djed Martin. 

Sa sjetom se sjeća vremena provedenog u Gibarcu: 

»Živjeli smo u glavnom šoru kroz koji su svi prolazili. U crkvu sam išao često, bio sam zvonar. Volio sam ići u crkvu i to mi nitko nije mogao zabraniti. Danas sam sretan što sam ponovo došao u svoje selo i crkvu i što sam doživio da dobijem blagoslov svog braka u njoj. No, sve je nekako drugačije nego što je bilo prije. Nema više onog naroda kojeg sam volio i koji je u crkvu redovno dolazio. Sada ih je tek mali broj i to je tužno.« Današnjim mladim bračnim parovima djed Martin je dao savjet: »Trebaju se prilagoditi jedno drugome i sve će biti u redu. Jer ako nema sloge u braku, onda nema ni napretka. Zato neka se poštivaju i više rade i stvaraju. Samo tako mogu opstati i istrajati u svom braku«, poručuje djed Martin.

 

Zahvalnost roditeljima

 

Kći Pavica Havran koja danas živi u Novom Sadu glavni je »krivac« organizacije svečanog svadbenog pira. Bila joj je želja obradovati svoje roditelje, okupiti rodbinu i na neki način zahvaliti roditeljima na svemu što su u svom životu učinili za nju i njenu obitelj: 

»Imala sam želju da se okupimo dok su mi roditelji živi kako bismo proslavili njihov jubilej u sredini gdje su proveli najljepše godine svog života. Ovdje su prijatelji i rodbina iz Hrvatske i Srbije. S nekima od njih se nismo vidjeli godinama i ovo je prigoda da se sretnemo, a ujedno i da se na neki način odužim svojim roditeljima za svu ljubav i sve što su učinili za mene. Izabrala sam gibaračku crkvu i Šid za proslavu, jer njih najljepše uspomene upravo vezuju za ta mjesta. Žao mi je što nismo imali prilike duže uživati u ovoj sredini gdje smo nekada lijepo živjeli. Sjećam se vremena kada je bilo više poštovanja i druženja i kad su ljudi više pažnje posvećivali jedni drugima«, kaže Pavica dodajući: »Za  život i brak mojih roditelja mogu samo reći da je opstao toliko dugo zahvaljujući njihovoj slozi i toleranciji. Bilo je kao i u svakom braku nesuglasica, ali to nije trajalo dugo. Sve se brzo rješavalo razgovorom, jer nije bilo vremena za ljutnju zbog velikog posla i obaveza koje su imali. Mislim da je ključ njihovog dugog braka upravo tolerancija i poštivanje, kojih je danas, nažalost, sve manje među bračnim drugovima.«

Suzana Darabašić