O Gašparu Matariću već smo nekoliko puta i različitim povodima pisali na stranicama Hrvatske riječi. Samo ću podsjetiti, to je kapetan veslačke momčadi Salašara somborskih, veslačke ekipe HKUD-a Vladimir Nazor iz Sombora, sportaš koji se ovog ljeta upustio u biciklističku avanturu od 550 kilometara od Sombora do Metkovića za, vjerovali ili ne, 25 sati. Gašpar je i sportaš, mlad stručnjak na odgovornom poslu u poduzeću u kome radi, otac, suprug, brat i sin. I nikada ne miruje. Taman kada je malo utihnula sezona veslačkih natjecanja Gašpar je smislio nešto drugo. Zanimljivo i originalno. Organizirao je retrotriatlon. Vozio se bicikl, plivalo i trčalo. Sve kao na pravom triatlonu, samo s jednom razlikom. Sve je trebalo biti u stilu osamdesetih. Od bicikala do opreme. A oni koji su se odazvali Gašparovom pozivu svojski su se potrudili. Danima su se iz starih šupa vadili i dotjerivali vremešni dvokotači, tražili šuškavi šorcevi i trenirke, puštali brkovi i zulufi. Jer sve je trebalo biti baš kao tih 80-ih. Nije Gašpar imao problema ni s okupljanjem ekipe. Kaže, oni na koje je računao su i došli. Kao da su jedva čekali taj kratak povratak u neke davne, ili je možda bolje reći, sretnije godine.
Podsjetila me je ta Gašparova ideja na jedno ljetošnje okupljanje. Žurka na otvorenom uz glazbu nekih davnih, boljih godina. Pohrlili su na nju neki ozbiljni, normalni ljudi, koji su odrastali i svoje vrijednosti gradili u nekim normalnim vremenima. Toliko ih je bilo da je sportski teren bio mali da se smjeste svi nostalgičari. I što ima u tim godinama kad ih se rado podsjećamo, smijemo se fazonima iz filova tog doba, pjevušimo refrene hitova tog vremena? Jesu li to zaista bila neka sretnija vremena? Da li mi pogrešno sa srećom poistovećujemo nešto što bi trebalo biti normalno? Je li i prirodno da na ono što je prošlo gledamo kao u neko malo iskrivljeno zrcalo? Je li normalno to što smo mi tih 80-ih na studije kretali puni planova, volje, želje da učimo, otkrivamo, stvaramo? I je li normalno to što danas naša djeca na iste te studije kreću kako bi sebi što lakše osigurali kartu u jednom pravcu? Je li prirodno što smo mi odrastali uz Opstanak, a naša djeca uz Zadrugu i Parove? Je li prirodno što smo zbog filmskih hitova mi hrlili u kina, a naša djeca se utrkuju tko će prije s interneta skinuti piratsku kopiju? I na koncu, tko je sretniji: mi, kojima su školski odmori bili vrijeme za razgovor i druženje ili oni koji čekaju odmor da vide tko im je lajkao fotos sa sinoćne kasne žurke? Ako to uopće ima veze sa srećom.
Z. V.