Leona Pekanović krenula je ovog rujna u prvi razred. Uz nešto starijeg brata Daria koji je krenuo u treći razred oni su najmlađi đaci u obitelji Pekanović. I ništa tu ne bi bilo toliko osobito da se, zahvaljujući Leoni i Dariu, ova obitelj ne može pohvaliti da 60 godina, bez prekida, ima barem jednog đaka. Od davne 1957. godine, pa do danas. Bez prekida uvijek je netko od djece i mladih išao u školu. Nekada ih je bilo i po troje. Dovoljan je to razlog da se okupe i kroz priče i fotogafije podsjete, svatko svog vremena i svog školovanja. A sve ih je okupio domaćin Stipan Pekanović, svjestan da je to obljetnica kojom se može podičiti malo koja obitelj.
Od Josipa, Stipana, Kate i Marije...
Na početku ove priče je somborski župnik Josip Pekanović, koji je 1957. godine krenuo u školu. Obitelj je tada još živjela u Somboru, ali se 1962. godine preselila na salaš u Nenadiću gdje su i danas Pekanovići.
»Otac je bio poljoprivrednik, ali se već početkom tih 60-ih godina vidjelo da se neće moći živjeti u gradu i baviti poljoprivredom. Ovaj salaš gdje smo, svidio mu se, posebice zato što je uz salaš i lijep komad zemlje i tako smo mi iz grada došli na salaš. Moj brat Josip je ostao u gradu, a kasnije nastavio naobrazbu u Subotici, tako da on nikada sa salaša nije išao u školu, ali je zato mene, kao desetogodišnjaka, čekao svaki dan odlazak u školu u grad udaljen nekoliko kilometara. Nije tada bilo ni autobusa, ni asfalitirane ceste, već se išlo biciklom, makadamskom cestom. Nije bilo lako, ali nisam htio ići na salaš u školu, jer bih poslije godinu dana opet morao natrag u Sombor. Mlađe od mene su sestra Kata i Marija i one su već niže razrede završile u Nenadiću. Taman kada je najmlađa Marija privodila kraju srednju školu, polako su za školu stasavala moja djeca Julija, Ivica, Agneza, Josip i Cecilija, a taj niz nastavili su unuci Leona i Dario«, priča nam s ponosom Stipan.
Otkriva nam i da je nevoljno ostao na salašu i u obiteljskom poslu, jer mu je želja bila da bude učitelj, ali kako je stariji brat već krenuo na školovanje netko je morao preuzeti poljoprivredne poslove.
»Bile su to ipak dobre godine, radilo se i napredovalo«, kaže Stipan.
Nije mu se ostvarila želja da bude učitelj, ali je zato za katedru sjeo sin Josip koji je profesor u glazbenoj školi u Apatinu. Stipanova najmlađa sestra Marija prva tri razreda završila je u školi u Nenadiću, a onda je naobrazbu nastavila u osnovnoj i srednjoj školi u Somboru. Na Nenadiću se i udala i tu i danas živi s obitelji.
»Prije 30 godina sam se udala i sjećam se da je mama govorila kako neprekidno 30 godina imamo đake iz kuće. A evo prošlo je još 30 godina. Uvijek nas je bilo puno i uvijek se nekako poklapalo da su oni stariji još išli u školu u vrijeme kada su mlađe generacije stasavale za školsku klupu«, kaže Marija Jobađi.
... do Daria i Leone
Josip je na neki način ostvario želju svog oca Stipana, a to je rad s djecom. Bavi se glazbom i završio je studij na Glazbenoj akademiji u Novom Sadu i trenutačno je uposlen u Glazbenoj školi u Apatinu i student je master studija.
»Prvo sam završio tehničku školu u Somboru, pa sam onda upisao i završio srednju glazbenu školu, a poslije toga i studije. Jesam razmišljao i o tome kako bi bilo ostati na salašu, ali mi je to bila neka rezervna varijanta. Jest ovaj naš jubilej jedinstven, ali nas tih 60 godina nije iznenadilo, jer kako su jedni završavali školovanje tako su stasavale nove generacije. Bilo je godina kada je i nas troje išlo u školu. Mama jednostavno ujutro nije znala koga buditi, tko ide u školu, a tko je popodnevna smjena«, kroz smijeh priča Josip i dodaje da mu je želja dočekati mirovinu za školskom katedrom.
Sa salaša su otišle i Josipove sestre Julija i Agneza i žive u Hrvatskoj. U Somboru je Cecilija, a obiteljski život za salaš vezao je Ivica. Njegova djeca Dario i Leona đaci su zahvaljujući kojima traje ovaj neprekidni niz od 60 godina. Dario nam ozbiljno kaže da ga u školu u Sombor još uvijek voze iako on misli da bi već trebao ići autobusom.
»Idem i u glazbenu školu, sviram glasovir. Stignem sve, ali na salašu rijetko nešto pomažem«, iskreno kaže Dario.
Leona je u školu krenula prije mjesec dana i ona je sada najmlađi đak u obitelji Pekanović. Okupili su se Pekanovići da bi obilježili ovu zanimljivu i rijetku obljetnicu. Tri generacije. Svaka sa svojim pričama, sjećanjima, uspomenama. Na školske i neke druge dane. A salaš pun radosti i smijeha.
Stipan se nada da će Pekanovići obilježiti i 75. obljetnicu neprekidnog školovanja, jer će poslije Daria i Leone u školu krenuti i čet-verogodišnji Sebastian, a ukoliko bude završio srednju školu, što se danas podrazumijeva, želja dide Stipana će se i ostvariti.
Zlata Vasiljević
