Osim zapisivanja mojih razmišljanja i osjećaja, koji se sabiraju u sirotinjskom carstvu koje zovemo književnost, a da ne bih bio tek biljka, tijekom novinarskog posla, koji opet mora biti nabrijan ritam, ako se već hoćeš time baviti, održava mi vitalnost, duhovnu životnu snagu, živahnost i izdržljivost i to što se u velikom broju objavljuju tekstovi o kulturi na stranicama tjednika Hrvatska riječ, koje pišem, kao što to čine i novinari naše redakcije. I sve to zahvaljujući ovakvom profilu uređivačke politike.

 

A di je ta umjetnost u medijima?

 

Rekao sam da je književnost – ovdje i sada, sirotinjsko carstvo, a rekao sam to zbog toga što je književnicima, bar u ovome podneblju, oduzeto pravo na zanimanje biti pisac. A kako to? Pa tako, jer prvo treba zaraditi za život, a pisati za sirotinjsko carstvo se može samo u takozvano slobodno vrijeme, jer od književnosti nema novca, mora se preživjeti, a sat kuca i vrijeme prolazi. 

Dakle, što želim naglasiti ovom prilikom? Govorim o tome da je u našem tjedniku omogućen veliki prostor za objavljivanje tekstova o kulturi, kao i intervjua s umjetnicima i izvješćima o kulturnim događajima, pa se tako ne moram šaltati iz svijeta u svijet, gdje bih se morao utopiti i biti obavijen, mekohumorno rečeno, u nekakvu staklenu vunu kolektivnih mjerila ispraznih medija, koji su za većinu tek pamuk srbijanskog novinarstva. 

Kultura, književnost i umjetnost marginalizirane su u ovdašnjim medijima, nemaju šanse izbiti u prvi plan, a trijumfiraju vulgarnost, estrada i površnost u vremenu opće tabloidizacije. Ima u svezi ove teme jedna interesantna stvar. U nedavno objavljenom zborniku Medijski tretman knjige, naglašava se, među ostalim, i tvrdnja kako oni koji ne čitaju knjige neće uskoro čitati ni novine!

Mediji koji na svojim stranama nemaju sadržaje posvećene knjizi, sami se, iznutra, urušavaju, formirajući publiku koja će uskoro zaboraviti čitati, zaključak je istraživanja koja su objavljena u ovom zborniku, čiji je nakladnik Narodna biblioteka Srbije, a u projektu su sudjelovali profesori i studenti studija žurnalizma i kulturologije beogradskog Fakulteta političkih nauka, s ciljem da se istraživanjem sadržaja kulturnih rubrika dnevnih listova, periodičnih časopisa, programa radija i televizije u Srbiji ustanovi koliko je značaja i prostora u medijima posvećeno fenomenu knjige. 

 

Profiterska patetika

 

U prošlom broju našeg tjednika objavljeno je više od 15 strana sadržaja koji se odnose na kulturu i umjetnost, i to jeste jedan od smislova pisma ovih novina u koje se ne upliće profiterska patetika – patetika kao pojam koji je na djelu u velikom dijelu ovdašnjeg novinarstva, a koji je jednoznačan pridjevu o lažnom značenju, što će reći da to znači jadno i bijedno. 

Brojne objavljene knjige autora u procesu stvaranja našeg tjednika nisu tek kolateralna šteta.  Već koliko to možemo postići. To su činjenice, tjednik je tu, pogledajte-pročitajte. Naravno, uvijek ima i primjedbi o tome kako pišemo o određenim kulturnim događanjima ili o radu, primjerice, ljubitelja književnosti u nekom pasioniranom književnom klubu i njihovih članova. Ali! Jedno je sigurno, a u svezi književnosti: krajnja kulturologijska vrijednost neke činjenice, knjige ili čega drugoga u kulturi, ne mjeri se u frazeologiji, praznim pričanjem – je li nešto više ili manje ispraćeno u novinama, nego se mjeri po tome je li djelo imanentno, bitno, neodvojivo, koje je u samoj stvari, u naravi književnosti. 

Objavljivanje tekstova o književnosti i umjetnosti u Hrvatskoj riječi je nastojanje da se ne limitiraju mogućnosti razumijevanja svijeta u kojem živimo. Knjige čitamo drugačije kada smo mladi i kada smo malo stariji. Vjerujem da je tako i s novinama u ovom našem vremenu koje nije sklono istinskoj umjetnosti.

Žalopojke da nečiji obiman rad nije dovoljno zastupljen na stranicama našeg tjednika su nonsens. Ne piškim od sreće kada se popnem na stejdž kolumne, a za konac ove priče o mas-medijima i književnosti, stihovi Partibrejkersa: Ceo život želiš nešto drugo, a onda se pitaš šta je to / svi se sada ovde prave ludi / hej ljudi, šta se događa u svima nama / i oko nas / ko će da kaže svima?

Mediji, kojima je književnost kolateralna šteta, sigurno neće.

 

Zvonko Sarić