Jesen je na pragu. U stara vremena ovo godišnje doba, sve tamo do adventa, bilo je vrijeme održavanja svadbi. O onima od prije šest i više desetljeća svjedoče još samo crno-bijele fotografije, sačuvane u starim albumima baka i djedova. Puno takvih fotografija, uredno složenih po tematici, i danas krase obiteljski album Sonćanke Ane Vidaković. Baka Ana, za svoje godine vrlo vitalna, od ranoga proljeća do kasne jeseni provodi vrijeme vrlo aktivno, a među aktivnostima dominiraju radovi u vrtu i povremeni obilasci rodbine, dakako, biciklom. Jedino duge zimske večeri provodi u svojem domu, uz TV i uz svoje fotografije, kako sama kaže, svoje najljepše uspomene. Sjećanje ju dobro služi, pa tako za svaku fotografiju svrstanu u neki od albuma zna gdje i kako je nastala, uz svaku ima i poneku zanimljivu priču, bilo neku šaljivu zgodu, bilo djelić iz bogatoga naslijeđa sonćanskih Šokaca. I ovom zgodom nasumice je odabrala jednu jako dobro očuvanu. Na  fotografiji je ovjekovječen jedan tren povijesti društvenog života nekadašnjih Sonćana. S nostalgičnim smiješkom se zagledala u nju. »Na fotografiji je zabilježen trenutak iz priprema za svatove Ane Riđine. Bliska smo rodbina, pa sam sudjelovala u svim pripremnim poslovima. Nekada su, u odnosu na današnje, svadbe bile prava atrakcija. Ljudi su se puno više družili, kako po rodbinskoj, tako i po prijateljskoj liniji. Prava radost za sve rođake i prijatelje, a osobito za najbliže susjedstvo bila je najava da će se netko udati ili oženiti. Svadbe su bile puno drugačije nego danas, osobito u organizacijskom smislu. Većina ih se održavala u vrijeme od početka rujna, pa sve do svete Kate. U vrijeme od prije pet-šest desetljeća nije bilo baš puno novaca u opticaju. No, bilo je puno više međusobnoga druženja i ispomaganja, a susjed je susjedu bio najveći rod, kako u veselju, tako i u muci i u žalosti. Sama svadba trajala je jedan dan i dobar dio noći, ali su zato pripreme tekle kroz cijeli tjedan. Započelo bi se u ponedjeljak, miješenjem rizanaca za svatovsku juhu. Tada još nije bilo mehaničkih naprava, mijesilo se i valjalo ručno, rezalo se noževima. Rizanci bi se ostavili na krušnim tarcima da se osuše, pa bi se u utorak pokupili u velike pletene korpe. Srijeda i četvrtak bili su dani za pečenje sitnih kolača i piškota za torte. Taj dio posla radio bi se kod pekara s kojim se domaćin dogovorio. U petak bi odabrane žene filovale torte, a šarala bi ih ona koja je plaćena za vođenje cjelovitog posla oko priprema i posluženja hrane. Ostale žene su toga dana čerupale perad i pripremale i odvajale meso za juhu od mesa za pečenje. Muškarci bi toga dana klali svinju i ovcu i od njih pripremali meso za paprikaše, meso za pečenje i mljeli predviđeno za mesne štruce. Po završetku toga dijela posla, meso za pečenje bi se nasolilo i odvezlo kod pekara, kako bi se u ranim jutarnjim satima na dan svadbe ispeklo. Mesa je moralo biti dovoljno. Mlađarija bi u petak navečer kitila salu u objektu u kojem će se održati svadba i postavljala tanjure i escajg«, priča baka Ana i napominje kako se ne može pomiriti niti s današnjim tempom života, niti s nestankom starih običaja. »Ovo danas su neke nove svadbe. Moje, a osobito još starije generacije, blagovale su sve blagdane, a svadbama su se najviše radovale. Jedni druge smo i ispomagali, tako da ni najvećoj sirotinji nije bilo problematično udati kćer ili oženiti sina. Sve potrebne namirnice donosili su oni koji bi bili pozvani u svatove, a domaćin bi pripremio piće. Ni tu nije bilo puno problema, u to vrijeme rijetke su bile kuće bez bar malog vinograda. A u svadbama se pilo vino, pivo i rakija, nije bilo izbora pića kao u današnjima. I veselje je bilo puno prirodnije, spontanije. Svirale su nam bande bez ozvučenja, pa je za vrijeme njihove svirke za stolovima bilo i puno pošalica, a i puno ozbiljnih razgovora, jer je u svakim svatovima bilo i rodbine sa strane, koja se s ovdašnjima međusobno viđala poglavito na svadbama, sprovodima, za kirbaj i za Sisvete. Danas od siline ozvučenja ne možete niti razgovarati za stolovima, a riječi pjesama potpuno su mi nerazumljive. A što mi je osobno najviše žao, nema više ni onih priprema kroz čitav tjedan, na kojima je znalo biti itekako veselo, često i veselije nego na današnjim svadbama«, završava priču baka Ana.