Kako smo već istaknuli, pogreške u koracima, na sceni i oko nje, nisu bile »privilegij« isključivo nositelja vlasti. Promašaji blagovremenog prepoznavanja i usklađivanja ukusa i očekivanja publike s izvođačkim nakanama i mogućnostima teatarske družine, kako bi se sukladno tomu postavio dovoljno privlačan repertoarski mozaik – produžit će se, u manjem ili izraženijem omjeru i u narednom razdoblju. O ovome svjedoče tekstovi kazališne kritike, nadasve Petra Šarčevića, koji sve češće zateže dizgine i prije svega pred ljude sa scene postavlja sve ambicioznije kriterije i zahtjeve. Razumije se, publiku se ne priliči »ružiti«, ali joj biranim obraćanjem valja predočavati njezina prava, ne samo u pogledu očekivanja, već i stvarne, prepoznatljive odgovornosti za sklapanje odgovarajuće repertoarske ponude. O tome među ostalim svjedoče i Šarčevićeve kritike tiskane u Rukoveti:
»U seriji manje ili više vješto pisanih bezvrijednih komedija, koje su prodefilirale subotičkom scenom Moje bebe Margaret Mayo, američke glumice, dramske spisateljice i scenaristice se ni po čemu ne izdvajaju, niti zaslužuju više – osim da se povodom njih, po tko zna koji put, ponovi pitanje – dokle će se ionako zabrinjavajuće izopačenom ukusu publike prinositi žrtve i još više ga izopačavati. Međutim, rukovodioci repertoarske politike imaju svakako svoje vrlo uvjerljive razloge, a neprestano pune kuće ih potpuno opravdavaju. Uostalom, pametnije je prekinuti meditacije na temu: ukus publike i repertoar. Vrijeme je odavno dokazalo njihovu bespredmetnost. [Rukovet], 4-5, 1958 zaključuje Šarčević».
Prastari problem – repertoarska politika
Ovo se odnosi i na druga, slična djela, primjerice, poput komada Usamljeni Josipa Kulundžića. Na pisca ovog komada utoliko više, jer raspolaže zavidnim književnim i kazališnim obrazovanjem i iskustvom, a izvrsno pozna i prilike i očekivanja publike – utoliko mu je, po mišljenju Petra Šarčevića, odgovornost još i veća glede ispunjavanja očekivanja suvremenog gledatelja. Šarčević ovu predstavu smatra potpunim repertoarskim i izvođačkim promašajem, pa se on ni ne trudi prikriti svoju ogorčenost. »Možda bi jedna riječ bila dovoljna da sumira doživljaj: Strašno! U povijesti subotičkog teatra ansambl ove kuće nikada ovako loše nije igrao jedno notorno bezvrijedno djelo. Vjerojatno se ovakve stvari mogu i drugdje dogoditi – i događaju se vjerojatno.
Zato užasnuti pređimo što je moguće brže, kraće, tiše i bezbolnije preko ovog podviga kojeg sigurno žele zaboraviti i autor i redatelj Ante Šoljak i glumci: Radomir Popović, Eržika Kovačević, Mirko Huska, Klara Peić, Geza Kopunović i Tonka Vlajković.
A sigurno i oni koji su Usamljene stavili na repertoar. Jer njihovo postavljanje zaista prelazi sve granice i prastari problem repertoarske politike izoštrava do sada neviđenih razmjera. Koliko je vrijednih i zanimljivih djela koja vape za izvođenjem moglo zamijeniti ovu tešku besmislicu. Inače, kakvog uopće ima smisla govoriti o samoj predstavi. Konfuzna, zapetljana, nategnuta, tupava komedijica odigrana je ispod nivoa osrednje amaterske predstave. Bez pretjerivanja rečeno! Režija ne samo da nije učinila ništa da djelo spašava nego ga je čak dotukla zaprepašćujuće diletantskim postupkom koji je pokazao totalno odsustvo režijskog nerva. Ansambl je očigledno s mnogo apatije igrao slabo svladane uloge ... Scenograf Páll Petrik bio je jedina svijetla točka u ovom mračnom poslu« [Rukovet 1, 1958.].
Pojačana fluktuacija
Potreba stalnog zaoštravanja ocjenjivačkog diskursa nije tek pojedinačni, slučajni hir »nabrijanog« kritičara (budućeg uspješnog redatelja i dugogodišnjeg ravnatelja zagrebačkog HNK), već ukazuje i na druge probleme i procese. Primjerice, krajem pedesetih i početkom šezdesetih bila je zamjetna pojačana fluktuacija na sceni, uz dotok glumaca koji su stasali na različitim tradicijama te je teško bilo ustaliti njihov pristup tekstu, njegovu čitanju i razumijevanju predloška i umjetničkom postupku njegove postavke. Dočim su na stranicama časopisa Rukovet, Klasje, Híd, u glasilu Naša pozornica – A Mi Szinpadunk i drugoj periodici ovoga podneblja, tek postavljani temelji o stalnim i sintetičkim povijesno-procjeniteljskim pregledima djelovanja kazališta u Subotici, jer su navedeni i drugi izvori i građa ostali uglavnom neobrađeni. Nedostaju nužna istraživanja, zbornici radova, uz pregled stanja u kazališnoj kritici, književnosti, napose bibliografska obrada svega, pa tako i širokog i šarenog mnoštva – između dva svjetska rata – stasalih kazališnih amatera, dobrovoljaca, redatelja i tekstopisaca poput Ivana Malagurskog Tanara i dr.
