Povijesna i etnološka znanost zasigurno bi teško utvrdile koje su to razlike između bunjevačkih Hrvata i »samo« Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima, a koji danas žive u Republici Srbiji. U stvari utvrdile bi da nema razlika, jer povijesni podaci govore kako su svi zajedno u različitim valovima migrirali na ove prostore, dok etnologija i lingvistika govore o tome kako im je ista vjeroispovijest, govor, pismo, nošnja, običaji, ista su im prezimena, a često i donedavno i imena bila.
No, u polemici oko udžbenika za nastavu bunjevačkog govora koji su djelomično na ćirilici, a koje je predsjednik Tomislav Nikolić nedavno darovao Bunjevcima nehrvatima, u srbijanskoj su se javnosti pojavila objašnjenja kojima se utvrđuje suštinska razlika između njih i bunjevačkih Hrvata, a u tumačenju Suzane Kujundžić-Ostojić. Ona kaže: »Mi smo (Bunjevci - op.a.) građani ove države, ovdje smo priznati kao nacionalna manjina, imamo svoje nacionalno vijeće, država Srbija je naša matična država, pa je prema tome i prirodno da nam pomogne, kao što država Hrvatska pomaže svojoj nacionalnoj zajednici i nikom to ne pada u oči. Čak nam je drago, i treba svatko voditi računa o svojima.«
Dakle, nema razlike u tome da su i jedni i drugi građani ove države, ovdje su priznati kao nacionalna manjina i imaju svoje nacionalno vijeće, ali suštinska razlika je u tome što je Bunjevcima Srbija matična država i »druge države nemaju«, dok je bunjevački Hrvati imaju. Po tome se Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima razlikuju ne samo od bunjevačkih Hrvata, već i od velike većine drugih nacionalnih manjina koje su dio nekog drugog naroda i imaju neku drugu matičnu državu. Ili, kako je politički korektnije reći, imaju državu matičnog naroda. Iz ove razlike proizlaze i određene posljedice, po Suzani Kujundžić-Ostojić, kako za Bunjevce tako i za pripadnike drugih nacionalnih manjina. Prirodno je da država Srbija pomaže Bunjevcima jer im je matična država, tvrdi ona, iz čega valjda proizlazi da je neprirodno da na isti način pomaže onim Bunjevcima koji se smatraju Hrvatima, jer oni imaju drugu matičnu državu koja im, sasvim prirodno, treba pomagati. Njoj je čak to drago, kaže, jer treba svatko voditi računa o svojima. Dakle - država Srbija po ovakvom shvaćanju treba voditi računa o svojim Bunjevcima, ali ne i o Hrvatima, Mađarima, Rumunjima i svim drugim nacionalnim manjinama koje su dio nekog drugog naroda. Drugim riječima, ne treba se ponašati prema svim svojim građanima i nacionalnim manjinama na isti način. Jedne treba prigrliti, a druge zanemariti i odbiti od sebe - jer nisu samo njeni. U vrijeme ratova devedesetih godina bilo je govoreno tim drugim manjinama – ako im se ne sviđa ovdje (hoće neka manjinska prava) mogu slobodno ići u svoju matičnu državu - pa su im i sendviči nuđeni. Mnogi su i otišli. Danas nam Kujundžić-Ostojić objašnjava kako su eto Bunjevci svoji na svome u Srbiji, dok oni koji sebe smatraju Hrvatima to nisu i država ne treba imati jednak odnos prema svim svojim građanima. Međutim, ima tu jedan problem. U Srbiji je diskriminacija zabranjena zakonom. A Zakon o zabrani diskriminacije kaže kako je diskriminacija svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje prema nekim osobama ili grupama ljudi, kao i prema članovima njihovih obitelji ili njima bliskim osobama na otvoren ili prikriven način i to kada je osnova za pravljenje te razlike: rasa, boja kože, preci, državljanstvo, nacionalna pripadnost ili etničko podrijetlo, jezik, vjersko ili političko uvjerenje i po drugim osnovama. Dakle, ni u kojem slučaju država, to jest bilo koje tijelo javne vlasti, ne smiju dijeliti svoje građane na »svoje« i one koji to nisu i nejednako prema njima postupati. I dakako, niti jedno tijelo javne vlasti ne smije se na različit način odnositi prema svojim građanima, imali oni ili nemali drugu državu matičnog naroda. U najmanju ruku je pri tome neprimjereno da pripadnici jedne priznate nacionalne manjine promiču takav nejednak odnos prema drugoj priznatoj nacionalnoj manjini. Bez obzira na njihove identitetske i druge međusobne prijepore.
J. D.
