U svojim prispodobama o kraljevstvu Božjem Isus nas upućuje kako na zemlji zavrijediti ulazak u to kraljevstvo. Uzimajući primjere iz svakodnevnog života svojih suvremenika, on pokazuje da Bog itekako razumije ljudsku svakodnevicu, sve izazove i probleme na koje čovjek nailazi, te razumije čovjekovu muku i krhkost. Ipak, koliko god bilo teško, Isus kroz prispodobe pokazuje da se unatoč svim poteškoćama može doći do Božjeg kraljevstva, ali je potrebno uložiti stanoviti trud i napor.
Nisu dovoljne samo riječi
U prispodobi dvadeset i treće nedjelje kroz godinu Isus govori kako i unatoč tome što ispovijedamo vjeru možemo ne prispjeti u Božje kraljevstvo. Jedan čovjek imao je dva sina. Prvog je poslao u vinograd raditi, ovaj je odgovorio da neće, ali je ipak otišao. I drugoga je poslao u vinograd, on je rekao da hoće, ali naposljetku ne ode. Isus pita one koji su ga slušali koji je od ove dvojice izvršio očevu volju, a oni mu složno odgovore da je to bio prvi sin (usp. Mt 21,28-32). Dakle, iako se držimo vjernicima, ne moramo i životom biti na putu kraljevstva Božjeg, poput ovog sina koji obećava otići u vinograd, ali ne ode. Problem je taj što je on, kao i mnogi vjernici, samo riječima na putu prema vinogradu, tj. prema Božjem kraljevstvu. Na taj način je ovaj drugi sin postao predstavnik svih kršćana koji svoju vjeru ispovijedaju samo riječima, ali ne i životom. U življenju kršćanstva kod njih postoji rascjep između riječi i djela, između onoga što o vjeri znaju i govore, te onoga kako uistinu žive i rade. U takvim slučajevima ne može se govoriti o pravim, istinskim kršćanima, jer kršćanstvo nisu riječi nego djela. Kod takvih je ljudi vjera tek površni pokušaj umirivanja savjesti, kojim se žele svidjeti Bogu, bez istinskog obraćenja i istinske odluke za Boga. Za neke je sredstvo postizanja dopadljivosti i ugleda u društvu, za druge običaj i izraz nacionalne pripadnosti.
Takvi i slični načini življenja kršćanstva su samo površni, koji ostaju na riječima i običnom izvanjskom očitovanju koje ne pogađa u bit čovjekove egzistencije. Znamo da Bog ne prihvaća površnost nego samo cjelovito življenje koje podrazumijeva sklad između riječi i djela, a koji izlazi iz dubine čovjekova srca koje je okrenuto Bogu. Stoga je potrebno preispitati svoje velike riječi i svoju vjersku praksu, preispitati iz kojih motiva pristupamo raznim vrstama pobožnosti, osobito slavlju euharistije, da nas ne bi ti motivi odveli putem suprotnim od onog koji vodi u kraljevstvo Božje, da naše riječi ne bi ostale samo riječi, da naše molitve ne bi bile prazan govor, a pobožnost samo da se prikažemo svijetu. Tada ostajemo kao sin koji je rekao »hoću«, a ipak nije otišao u vinograd.
Isus nas razumije
Kao primjer istinske vjere Isus pred nas stavlja čovjeka koji je rekao da ne želi ići, a ipak je otišao, dakle čovjeka u kojem nema savršenog sklada između egzistencije i vjere, ali koji dopušta da vjera ipak pobijedi. Tako nam pokazuje da razumije čovjeka, njegovu krhkost i slabost, da razumije borbe koje se u čovjeku odvijaju i da nije uvijek lako dopustiti vjeri da nadvlada ljudsko. Isus razumije da je čovjek na svom životnom putu u stalnom traženju sklada između vjerskog i ovozemaljskog, te da mu je nekada teško uspostaviti balans.
Problemi nastaju kada čovjek prestane tražiti taj sklad, kada vjersko koristi samo kao izvanjsku fasadu, a ono u njegovom srcu nema nikakav korijen. Drugi sin je primjer istinskog vjernika u kojemu se vode borbe između vjere i svijeta. Njegovo »neću« izraz je te borbe i izraz trenutka u kojem vjera još uvijek nije zahvatila bit njegove egzistencije. To je iskreni odgovor stanja u kojem još nije uspostavljen istinski odnos s Bogom, ali se k tome teži. No, nije lako do toga doći, kao što nije lako uspostaviti ravnotežu između vjerskog i svjetovnog.
Vjera je borba, ona nije ništa sladunjavo, jednostavno, površno. Ona je padanje i pridizanje, borba protiv sebe, protiv kušnji i ovozemaljskih ponuda, koje priječe da učinimo korak prema Bogu. Vjera nisu velike riječi, niti neka djela da bi nas svijet pohvalio. Ona je življenje i činjenje za Boga i bližnjega pokrenuto iskrenom ljubavlju. Isus zna da nam nije lako, ali želi od nas da se borimo i budemo iskreni vjernici, makar nekad pali i rekli »neću«, ali da uvijek ustrajemo u borbi i prispijemo u kraljevstvo Božje, a ne da budemo površni ljudi velikih riječi, vjernici samo izvana, jer taj put ne vodi do neba.
