Poplave, nedaće, teroristički napadi, ratovi, ubojstva, pucanja, stradanja, klimatske promjene... Ogroman niz, a u svima nama jasna stvar da je život lijep, planet prepun divnih bića i predjela i da je sve jako jednostavno. Za čime to tragamo, zašto to sve radimo i dokle ćemo moći ovako? Niz će morati biti prekinut, koliko god sve funkcioniralo kao u najuigranijoj kolotečini.

 

Baraka

 

Baraka je stara arapska riječ koja označava blagoslov, dah ili suština života, a film Baraka sa sobom nosi oba značenja. Riječ je o vizualnom dokumentarcu iz 1992. koji govori o ljudskom životu, ljudima, religijama i običajima stanovništva našeg planeta, o životinjama, zajednicama, predjelima. 

Ron Fricke i Mark Magidson su, uz muziku Maichaela Sternsa, napravili film koji priča o životu – jedinstvenoj pojavi koju imamo privilegij iskusiti, kao i sve što suvremenost i trendovi u kojima živimo sa sobom nose: život i smrt, tradicije i moderno doba, priroda i tehnologija, mir i rat, dostojanstvo i pad, briga i destrukcija.   

Riječ je o poludokumentarnom i totalno neverbalnom filmu, koji je sniman u izuzetnom 70 milimetarskom Todd-AO formatu, na 152 lokacije u 24 zemlje i na 6 kontinenata. Film Baraka – jedinstven po prelijepim fotografijama ljudi, plemena i prirode – nudi izvanvremensko i vrijedno vizualno iskustvo, koje u fokus stavlja sliku i muziku, a gledatelju ostavlja slobodu u izboru tumačenja.

Mnogima je jedina negativna kritika ta što predjeli nisu naznačeni i potpisani, ali to ne bi imalo nikakvog značaja za sam film. Svi nazivi ovdje prestaju važiti, jer se ovdje ponovno otkrivaju priroda, povijest i ljudski duh. Ipak, poznavatelji će primijetiti da se radi o predjelima Brazila, Nepala, Kambodže, Kuvajta, preko Indije, Jeruzalema, Tanzanije do Islanda, Francuske, Australije i Sjedinjenih Američkih Država.

 

Predjeli bez riječi

 

Baraka nije samo ono što vi vidite, nego i način na koji je sve to ukomponirano u jednu cjelinu kroz kontrast modernog i drevnog, svijeta prirode i svijeta modernih tehnologija. Tijekom filma vas prati dojam kako je priroda veličanstvena, koliko smo mi mali i veliki u isto vrijeme, koliko su životinje fascinantne. U vama kulminiraju želja da se spakirate i obiđete sve prikazane scene i strah da propuštate mnoge prelijepe momente koji se odvijaju na našem planetu. Snimke monaha, snježni majmun iz Japana, drevni gradovi Indije, bez ikakvih znakova modernosti, s tibetanskim monasima. Crkva svetog Groba u Jeruzalemu, vulkan na Havajima, hram u Kjotu, oganj ravnice u Kuvajtu. I otvoreno pitanje koliko je još takvih nizova.

Kao što je filmu bez riječi uspjelo objasniti bit života, tako bi možda najuvjerljivija preporuka bila ta da će vas film ostaviti bez riječi.

Poruka filma, ujedno i ono na što nas film poziva, je međusobna povezanost svega na Zemlji i činjenica da moramo brinuti o svemu ako želimo da dah života živi. Naš osjećaj superiornosti u odnosu na neke stvari oko nas ne daje nam za pravo da mijenjamo prirodu jer se nepromišljenost plaća, a neodgovorna promišljenost ostavlja posljedicu za sva vremena. Mijenjanje klime, uništavanje životnih staništa, bahatost, samoživost odnosi živote i dovodi do laganog nestajanja. Filmovi kao što je Baraka nas podsjećaju što imamo oko sebe i da je važno ponašati se kao odgovorna karika u cijelom sustavu koji planet se zove jer je on samo jedan, a poražavajuće je to da mu je čovek najveći neprijatelj i da nosi odgovornost za sve ružno što se na njemu događa.