U rasponu od jednog desetljeća – onom što obuhvaća sezone od 1955/56. do 1964/65. godine u Hrvatskoj drami subotičkog kazališta, preimenovanoj 1958. u Srpsko-hrvatsku dramu – prikazano je ovdje 96 predstava u scenskoj postavci 20 redatelja, koji su dulje ili kraće vrijeme gostovali u Narodnom pozorištu - Népszínház. To su bili Dušan Antonijević s tri predstave: Moje bebe (1958.), Gospođa ministarka (1958.) i Uzoran muž (1958.), koliko je ostvarila i Jelka Asić, režirajući Veselu udovicu (1958.), Zemlju smiješku (1962.) i Mrtvo duboko (1963.). Milan Barić je imao sedam režija: Ožalošćena porodica (1959.), Pukotina raja (1959.), Tramvaj zvani želja (1960.), Lucy Crown (1960.), Madame Sans Gene (1960.), Klopka za bespomoćnog čoveka (1961.) i Vuk Bubalo (1962.). Đorđe Đurđević režira jednu predstavu: Zonu Zamfirovu (1963.); Petar Govedarović ostvario je ovdje čak šesnaest režijskih postavki: Trojanskog rata neće biti (1957.), Barionovo venčanje (1957.), Drveni tanjir (1957.), Dnevnik Ane Frank (1958.), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1958.), Sveti plamen (1958.), Madame Bovari 1959.), Pesma (1959.), Na trnu i kamenu (1959.), Drveće umire uspravno (1959.), Maturanti (1959.), Kad je žena nema (1960.), Policajci (1960.), Ženidba predsednika kućnog saveta (1961.), U agoniji (1961.) i Ženidba i udadba (1961.). Subotičanin Mirko Huska ima u tom razdoblju osam režija: Put oko sveta (1956.), Mećava (1957.), Lisica i grožđe (1959.), Bolto u raju (1960.), Pečalbari (1961.), Č’a Bonina razgala (1961.), Ludograd (1962.) i Naše i vaše zgode i nezgode (1962.). Mihajlo Jančikin imao je tri režije: Ljudi (1956.), Bać Đuka Kerčanin (1957.) i Vila lala (1957.). Miloš Jojkić režira jednu predstavu: Moja sestra i ja (1958.). Vesna Kauzlarić imala je sedam režija: Mariana Pineda (1955.), Čiča Tomina koliba (1956.), Hedda Gabler (1956.), Đerdan (1956.), Ana Kristi (1956.), Ekvinocio (1956.) i Veseli snovi (1957.). Duško Križanec jednu predstavu: Balade Petrice Kerempuha (1964.). Subotičanin Lajčo Lendvai, pokretač i prvi upravnik Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici, imao je četiri režije u tom razdoblju: Mala čajna (1955.), Grof Luksemburg (1956.), Porodica Blo (1957.) i Kokice (1963.). Stjepan Pisek ima jednu režiju: Ples u sreću (1956.), dok je Boško Pištalo postavio najviše predstava na sceni subotičkog kazališta – čak osamnaest: Skup (1961.), Hotel za ludake (1962.), Igra ljubavi i slučaj (1962.), Opštinsko dete (1962.), Kad je sreda petak je (1962.), Pogled s mosta (1962.), Rezervista (1962.), Devojka bez miraza (1963.), Grožđe na suncu (1963.), Dobri vojnik Švejk (1964.), Klopka za osam bespomoćnih žena (1964.), Protekcija (1964.), Bogojavljenska noć (1964.), Pokondirena tikva (1964.), Učene žene (1965.), Stolice (1965.) i Budilnik (1965.). Prof. dr. Vojmil Rabadan režirao je tri predstave: Slavni broj 702 (1963.), Stari i novi Japan (1963.) (Vajar maski, Avet kuće na jezeru) i Dubrovačke vragolije (1963.). Petar Šarčević također tri režije: Iza zatvorenih vrata (1959.), Par žutih cipela (1959.) i Fedru (1964.). Ante Šoljak imao je jednu, Usamljeni (1957.), Milan Toplovački sedam: Farmerke (1963.), Kako si momče (1963.), Vučjak (1964.), Čuvaj se senjske ruke (1964.), Ružičasta noć (1964.), Saćurica i šubara (1965.) i Oskar (1965.). Slobodan Turlakov ima šest režija: Draga Ruth (1955.) , Na kraju puta (1955.), Pop Ćira i pop Spira (1956.), Nina (1956.), Idem u lov (1961.) i Kandida (1964.). István Varga jednu: Amerikanska jahta u splitskoj luci 1956. i Mihály Virág dvije predstave: Kula babilonska (1958.) i Kratak susret (1964.).
Kazalište, mjesto zaborava, sanjarenja i otkrića
Moglo bi se ustvrditi kako je ovo bila najjača redateljska postava pod svodovima ovdašnjeg kazališta (barem do dolaska izabranika Ljubiše Ristića i Nade Kokotović). Pa ipak, kritičari nisu prestajali ukazivati na krizu publike, štogod da su nam pod tim htjeli poručiti (a možda i prikriti?) bez iznimke, i moglo bi se reći: rutinerski olako upirući prstom u sastavljače repertoara i upravu kazališta, ali ne i na one koji su javno nedovoljno vidljivi, raznorazni savjeti i sl.) koji su u mnogo čemu iza njih stajali. U tom razdoblju direktori subotičkog kazališta bili su: Geza Gulka (1955. – 1958.) i Vitomir Ružić (1958. – 1962.). Tek početkom šezdesetih godina, kada za direktora kazališta dolazi Josip Buljovčić (1962. – 1965.), repertoarska politika doživjet će stanovite promjene. Ono postaje osjetljivije prema drugačijim, izmijenjenim zahtjevima gledatelja što se očitovalo u učestalijem postavljanju na scenu djela domaćih pisaca, među kojima je najznačajnije mjesto pripada dramskom opusu Matije Poljakovića. Također je i profesorica Ivanka Rackov, pišući o tome u svojoj knjizi Iz pozorišnog albuma Subotice ovaj period označila razdobljem njegove, u mnogo čemu, dosegnute zrelosti, unatoč i još uvijek prisutnih manjkavosti. Zrelosti koja, ukoliko nije blagovremeno poduprta procesom nužne samoobnove, postupno zakonomjerno gubi moći interakcije između društva, publike i kazališta.
