Miljana Kovač članica je KUD-a Hrvata Bodrog iz Monoštora. Tako sam i upoznala ovu mladu, nasmijanu djevojku. Ali malo-po malo ta priča o njoj počela se širiti, jer se iza kitnjaste šokačke nošnje i širokog osmjeha krije djevojka čija mašta i kreativnost nema granica. I nije pretjerano reći – nema granica, jer sve što zamisli Miljana i napravi.
Što oko vidi, ruka napravi
Ovaj razgovor vodile smo u Miljaninoj kući, ateljeu uz nedovršenu decoupage kutiju, a dok smo razgovarale u glavi joj se vrtjelo još bezbroj ideja, jer je za sutra trebalo završiti sve one sitne detalje koji su nezaobilazni na svakoj svadbi. A ta delikatna zadaća je, pogodili ste, povjerena Miljani. Priča da je još kao djevojčica kopirala ono što joj je mama crtala, a škola je samo potaknula njen interes za crtanje.
»Slikanje, ručni radovi, folklor, ljubav prema nošnji. Tako je to nekako išlo«, priča Miljana.
Želja joj je bila da poslije osnovne škole nastavi naobrazbu u tom pravcu, ali kaže da je to ostala samo želja. Umjesto neke umjetničke škole, otišla je u sasvim drugi pravac – racionalnu i preciznu ekonomsku struku. Ali to ne znači da je ova vedra Monoštorka orkenula leđa umjetnosti, dapače, dala je svom talentu i mašti da se razmašu. Kao da je htjela napraviti neku ravnotežu između praktične ekonomije i svoje radoznale, kreativne prirode.
»Što ja sve pravim? Ručne radove, zlatovez, šijem, slikam, radim decoupage, pravim frizure, radila sam kostime za naše pokladne maskenbale, dekoracije za svatove, pravim torte i sada se već usuđujem prepravljati naše nošnje. Žene koje su to radile u selu su stare i poslije njih to više nitko neće znati i zato ja sada obilazim te naše stare žene, pitam, slušam, bilježim. Da bi se nošnja oprala, mora se skinuti i plava čipka, i vezovi, i škovrtlje... Jednostavno, skine se sve do bijelog platna. A poslije se sve vraća natrag. To su žene obično radile zimi kada nije bilo puno drugih poslova. Što bih još željela naučiti? Iskreno: ne znam. Bojim se da mi ne bude previše, jer i sada jedva stižem«, objašnjava Miljana.
Svaki slobodan trenutak koristi da nešto uradi, pa slobodnog vremena, osim za svoje kreacije i folklor, ni nema.
»Kada mi se nešto dopadne, trudim se da isto tako i napravim. A nekada to bude malo i drugačije, onako kako ja to zamislim«, otkriva nam u razgovoru.
Na ruku Miljani ide to što se danas sve informacije brzo prenose putem društvenih mreža, pa slike njenih umjetničkih djela brzo i lako postaju dostupne svima.
Volja i strpljenje
Koliko je Miljana uporna kada nešto naumi i zamisli, ilustrira priča o tome kako je počela šiti.
»Radili smo običaj vinci u udruzi, a ja sam u toj postavi bila beba. I kako onda da obučem bilo što? A htjela sam baš haljinu kakva se nekada, dok se držao još taj običaj u selu, oblačila bebi. A kada sam nabavila i materijal i original, nisam znala što dalje. Ipak, uspjela sam uz pomoć jedne starije šnajderke i skrojiti i sašiti«, priča Miljana o svojim prvim krojačkim uradcima.
A kada je poželjela da ima jedinstvenu rođendansku tortu, sama ju je i napravila. Prvo tu jednu, a koliko ih je bilo poslije toga nije brojala. Svoje drugarice za punoljetstvo uvijek je obradovala slikom, svog Uroša košuljom rađenom tehnikom zlatoveza, svoj dom za Božić izmaštala je i uredila sama. »Najzahtjevnije je raditi svatovsku dekoraciju, jer su mladenke zahtjevne. Razumljivo, žele da sve bude onako kako su one zamislile. Ja im onda kažem samo pošaljite sliku i dobit ćete to što tražite«, objašnjava Miljana.
Kaže, sve se može napraviti, samo su potrebni volja i strpljenje.
»Jedno bez drugog ne može. I meni se dogodi neki kiks, da nemam volje. Ali onda vidim nešto što mi se dopadne i dobijem i želju da radim svom snagom. Želja mi je da jednog dana otvorim Miljanin kreativni kutak, neku vrstu prodavaonice i da držim dječje radionice. I sada me pozivaju u školu da držim dječje radionice, a kako ja volim djecu rado se odazivam tim pozivima. Uglavnom to bude tijekom jeseni i za blagdane«, priča Miljana i dodaje da sve što radi radi s lakoćom, a odmara se kada ode na folklor.
Probe im jesu česte i zahtjevne, ali Miljana kaže da ih ne propušta čak ni kada na posao ide u treću smjenu. To i ne čudi, jer je polovicu svog života aktivna u folkloru; počela je od dječjih igara da bi vrlo brzo postala dio Kraljica Bodroga i folklorašica prve postave.
Kaže da želi još toliko toga naučiti, da sve ono što radi bude savršeno. Ali jedna želja će možda ostati neostvarena – ubirane pregače. Upečatljiv je to dio šokačke nošnje, ali ih više nitko ne izrađuje, pa Miljana nema od koga naučiti. No, tko zna – kako je uporna, možda to uspije i bez ičije pomoći.
Z. V.