Tema

Nije nepoznato da je i naš zajednički bunjevački divan, novoštokavska ikavica, najrašireniji hrvatski dijalekt kojim se i danas služe u zapadnoj Hercegovini, Dalmaciji, Dalmatinskoj Zagori, Lici, Primorju, dijelu srednje Bosne, te u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke, što nikada nisu osporavali ni vodeći srpski lingvisti, među inima i akademik Pavle Ivić.

 

 

»Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, oni su svoji. Srbija ih kao takve sa zahvalnošću prihvata« rekao je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, navodeći  ovo kao razlog što se mašio lisnice i osobno platio tiskanje početnice što su je namijenili Bunjevcima koji se smatraju svojima. Med tima di koji pridnjak još esapi i to da im je Srbija matična država. Av, čeljadi, štogod vam moram kasti, ako je i od svoji – ovo baš tušta je! Ni od čeg ne triba pritiravat!

Uostalom, kada je primio Bunjevce koji u Srbiji žive sa sviješću, da su kao pripadnici i baštinici bunjevačkog roda, uistinu dio hrvatskog naroda, predsjednik Nikolić im je objasnio kako za njihove udžbeničke i ine potrebe nema novca u državnoj kasi. Premda su o njima, kao dijelu hrvatskog naroda, napisane cijele već knjižnice, slijedom obilja povijesnih tragova i svjedočanstava. Od mađarskog kralja Bele IV. koji naseljava naše pretke u ovo podneblje nakon povlačenja hordi iz Mongolije (1241.), preko Matijaša Korvina, do zaključno sa najbrojnijom doseobom (1686.), nakon potiskivanja Osmanlija, u čemu smo i mi Bunjevci imali svoj udio, skupo ga plativši.

 

Milovan Miković

 

Opširnije u tiskanom izdanju