Nakon Međunarodnog novosadskog književnog festivala, održanog koncem kolovoza, razgovarali smo o ovoj manifestaciji s osnivačem i direktorom festivala Jovanom Zivlakom, pjesnikom, esejistom i književnim kritičarem. Teme razgovora bile su i aktualne društvene prilike u kojima suvremena književnost nastaje i o značaju poezije u »oskudna vremena«. Jovan Zivlak je objavio desetak pjesničkih knjiga, zastupljen je u mnogim antologijama srpske i svjetske poezije u zemlji i inozemstvu. Bio je glavni urednik časopisa Polja. Vodio je izdavačku kuću Svetovi. Sada vodi izdavačku kuću Adresa. Urednik je i pokretač časopisa Zlatna greda od 2001. godine. Bio je predsjednik Društva književnika Vojvodine od 2002. do 2010. godine.

Održan je 12. Međunarodni novosadski književni festival, čiji ste osnivač. Što Vas je dovelo do ideje o osnivanju književnog festivala?

Svijet je povezan. Ideje i vrijednosti cirkuliraju i razmjena je postala opće dobro emancipiranog svijeta. Srpska književnost  i književnost u Srbiji dugo su bili u jednoj vrsti odloženog utjecaja i razumijevanja bitnih procesa. Festivali su jedan od produktivnih aspekata opće razmjene u književnosti, posebno u poeziji. Smatrao sam da je nužno da sudjelujemo u razgovoru o suvremenoj poeziji, da suučestvujemo u procesima njene emancipacije i povezivanja s aktualnim tokovima u europskoj i svjetskoj poeziji. Činilo mi se da je Novi Sad odgovarajuće mjesto za tu vrstu događaja, uzimajući u obzir njegovu pjesničku kulturu i tradiciju, pogotovo u likovima Laze Kostića i Jovana Jovanovića Zmaja. Osim toga, želio sam načinom predstavljanja učiniti da poezija koristi nešto od logike spektakla, nešto što će je činiti da ne bude pretežno akademski i elitni događaj nego i dio javne gradske kulture. Zato sam izabrao trgove u  Novom Sadu i mnoge ambijente popkulturne demokratičnosti i javnosti, popularne kafee, balkone, ulice. U tome mi je mnogo pomogla moja životna suputnica Jovanka Nikolić, također pjesnikinja i prozna spisateljica, koja je na moju žalost, preminula početkom ove godine.

Kako je bilo živjeti u Novom Sadu za vrijeme trajanja Festivala koji svake godine okuplja preko 100 pjesnika, brojne prevoditelje i glazbenike?

Festival je poseban događaj. Intenzivan u svojoj izražajnosti, u zvukovima mnogih jezika, od engleskog, francuskog, ruskog, mađarskog, talijanskog, njemačkog do danskog, švedskog ili arapskog… Sve više, s obzirom na prirodu ambijenta, dolazi do izražaja izvođačka vještina, zvučnost poezije, njena materijalizirana ekspresivnost. Poezija se sluša na prepunom Trgu mladenaca, s balkona u Zmaj Jovinoj ulici, u čitaonici Gradske biblioteke, u kafeima u centru grada. Slušaju se glumačka tumačenja poezije, sluša se glazba, kao i hladni analitički pristupi različitim aspektima suvremene i moderne  poezije na simpozijima. Činjenica da na Festivalu boravi preko dvadeset stranih pjesnika, četrdesetak domaćih i isto toliko prevoditelja, te kritičara i filozofa, kao i veliki broj muzičara, tijekom jednog tjedna u kolovozu ili rujnu, čini za stvar poezije mnogo. Ona postaje prisutna i bitna, ona se ponovno rađa kao moment javne kulture, kao mogućnost društvenog života i njegova vrijednost. 

Kako ste se odlučili da ove godine u centru pažnje festivalskih događanja bude švedska poezija? Gost festivala je bila Švedska, objavljena je i antologija suvremene švedske poezije... 

Švedska poezija je specifična. Pretpostavimo da u Švedskoj postoji iskustvo socijalno odgovorne države i da su pjesnici u izvjesnoj mjeri manje okrenuti prema vanjskoj stvarnosti, jer ne postoji otvoren konflikt. Međutim, zanimljivo je da je švedska poezija naglašeno društveno kritična u heineovsko-brechtovskoj intonaciji. To je neobično. Većina suvremenih pjesnika istražuje aspekte socijalne uvjetovanosti života pojedinca, njegovu ekonomsku i kulturnu marginalizaciju. Posebno je zanimljivo da postoji snažna kritika vrijednosti liberalnog kapitalizma i globalizacije. Tu kritičnost suvremeni autori izražavaju u posebnim formama, objavljujući obimne pjesničke knjige od po 1.000 stranica, koje su sačinjene od pjesama upućenih na vanjsku realnost, kao i na unutarnju, koja je obilježena figurama smrtnosti i agonije pojedinačnog života, odgovarajućih pratećih komentara o intencijama pjesničkog teksta i njegovom nastanku, do dnevničkih bilježaka koje opisuju realnost autora i njegov psihološki i empirijski ambijent. Mislim da je iskustvo švedske poezije i antologije koju smo izdali, a uvršteno je 12 švedskih suvremenih pjesnika, dragocjeno za našu kulturu, posebno za pjesničku populaciju. 

Održan je i simpozij posvećen temi »Književnost i norma, književnost i zakon«. Zbog čega je odabrana ova tema?

Književnost je uvijek djelovala u sustavu normi i zakona. Kako se odnosila prema tim determinantama? Historija poznaje normu u književnosti, kao određujuću, pa i organsku. Tek s modernošću norma postaje problem. Dolazi do rata između norme, koja je reprezentirala stanovište i ideologiju vladajućih grupa i osvješćenih umjetnika koji su prodrivali normu, otkrivajući nove mogućnosti književnog govora. Imanentni modus normi bio je zakon, zakon kao etablirani izraz društvene ili predstavničke volje. On je kontrolirao normu i propovijedao sustav vrijednosti. Književnost je u sukobu s normom provocirala i sukob sa zakonom. Imamo slučaj Baudelairea, Joycea, ali i skriveni konflikt koji je parabolično konstruirao Kafka. U našoj knjževnosti imamo Domanovića, Nušića, ali i sukobe s normom u slučaju nadrealista, kasnije i poslijeratnih modernista. Odnos ove dvije paradigme je često paradoksalan, ali i poticajan da se istražuju društvene vrijednosti, njihove transformacije i žrtve koje je podnosila književnost.

Jeste li Vi slobodan čovjek? Ako jeste, čime to potkrepljujete? Ima li i danas ljudi koji nisu slobodni?

Biti slobodan? To je skoro zaboravljena riječ. Umjesto nje naš svijet je zaposjeo novi vokabular. Kompentencije, politička korektnost, kompetitivnost, efikasnost, kreditna sposobnost, potrošnja, društvena odgovornost, solidarnost, brzina, vidljivost, distribucija, refinanciranje, demokracija i tržište… sve su to funkcionalne riječi koje ljudsko biće navodno estetiziraju i simulacijski  oslobađaju, a u biti prizemljuju na tlu preživljavanja. Sloboda je u tom kontekstu neodgovarajući pojam, jednostavno po svom sadržaju nemoguć…

Živimo u vrijeme drastičnih razlika između malobrojnih bogatih i mase siromašnih. Čuju li bogatuni tek kada se zapuca ispod njihovih prozora?

Je li kapitalizam sustav koji podržava drastične socijalne razlike bez svijesti o posljedicama osiromašenja velikog broja ljudi? Njegove potencije da povlasti poduzetnički duh da prisvaja ogromno bogatstvo na temelju različitih špekulativnih aspekata na tržištu i  posebno u sferi  burzovnih i financijskih špekulacija su neizmjerne. Vrijednosti  koje postaju izdvojene i privilegirane poput sablasti slivaju u poduzetničke ruke ogromne kapitale; poremećaji na tržištu, advertajzing, strateški resursi, manipulacije cijenom radne snage, kapitalizacija tehnologije i dr., su osnov bogatstva manjine. Manje od 5 posto zapadnog čovječanstva raspolaže s više od 70 posto bogatstva. Ostalo je raspoređeno na srednju klasu i na osamdeset posto »rasposjedovanih«. To utječe i na ostale aspekte raspodjele, na distribuciju znanja, umjetničkih vrijednosti, kulture života, zdravlja i dr.  A što može uzbuditi bogatog? Teško mi je da to i zamislim.  

Mjeri li se ovdje vrijeme – prije i poslije rata, onog devedesetih ili bilo kog drugog? »Slepilo koje tvori znanje«, pišete u stihu, a pišete i o » strašljivcu koji upada u vrevu da bi šakama vitlao da odagna slepoću.« S kakvim se sljepilom suočavamo? Pitate u stihu i »tko je jači od rata«?  Ima li takvog? 

Rat je u prirodi čovjeka. Ne mislim da on ima jasnu svijest o pobudama koje ga vode u rat. On nešto zastupa, interes koji ga stavlja naspram njegovog neprijatelja, on kojeg konstruira kao neprijatelja. Ali rat je mnogo više od racionalnih pobuda, on je u biću čovjeka, u njegovom tijelu, u njegovom antropološkom kozmosu. Očajanje koje imamo povodom rata je neizmjerno i mi smo nemoćni da ga spriječimo. Unutarnje vladanje jednim društvom zavisi od konstrukcije neprijatelja. Društva se održavaju pomoću tih predstava, vladari tako pacificiraju političku zajednicu. Je li rat u takvim oklonostima nužan kada se iscrpe mogućnosti pacifikacije? Znanja o ratu su mnoga, ali nisu dovoljna da spoznamo potpuno njegovu prirodu, kao što ne možemo ni spoznati čovjeka. Rat je proizvođač historije. I ovaj naš nesretni rat duboko nas je podijelio i učinio odgovornim za našu budućnost koja nam je izmakla. Kakvu smo budućnost ovim ratom proizveli, to još uvijek ne znamo. Ali saznat ćemo. 

S čime se suočavate u svojoj poeziji? I je li i to čin hrabrosti?

Poezija je u izvjesnim momentima čin hrabrosti. To je bila često u svojoj dugotrajnoj povijesti.  Ali to nije njen unutarnji imperativ. Ona nije ni moralni ispitivač, niti znanje koje se zasniva na rušenju dobro čuvanih mitova. Međutim, ona je ipak i jedno i drugo, mada nije ni jedno ni drugo. Njena hrabrost je u njegovanju jednog jezika koji bismo trebali naučiti kako bi ponešto bolje vidjeli. Svijet, recimo, koji stvaramo, koji nas okružuje. Postoje mnoge strategije društvenog lukavstva koje podrivaju tu sposobnost, koje onemogućuju to znanje. Jedno od tih lukavstava je ignorancija. Prevrat koji stvara ravnodušnost prema poeziji. Konstrukcija nepoetskog, skoro mrtvog čovjeka koji gradi nepoetski svijet, svijet novca, roba, natjecanja, navodne brzine, uspjeha, praznog nenadahnutog tijela bez ekstaze. Poezija je tu suvišna i njena strast za postojanjem, za ispunjenjem čovjeka moćima viđenja stvarnog je nepotrebna. 

Je li krilatica »riješimo se komunista« dovela do raspada socijalnog tkiva u ovom našem podneblju? Zbog čega u Srbiji ne postoji autentična ljevica?

Države bivše Jugoslavije se stide ljevice. Nigdje u Europi ljevica nije tako neželjena kao kod nas. Kapitalizam je složen i paradoksalan sustav. On traži različite odgovore u sferi mišljenja, ali afirmira kapital u svojim prevratničkim transformacijama pod upravljačkom kontrolom poduzetnika i države koji upravljaju distribucijom bogatstva. On se mijenja i prilagođava post-industrijskim i tehnološkim inovacijama. Što ljevica tu može osim da bude dinamična, lucidna, dedogmatizirana i solidarna s većinom marginaliziranog čovječanstva. Ona mora pronaći nove odgovore na stara pitanja. Ona nema sustavne odgovore na moć preobraženog kapitalizma koji paktira s tržištem i s demokracijom, iako u velikoj mjeri opovrgava njihovu dominaciju. 

Šansa ljevice je u afirmaciji demokracije u njenoj transformaciji i nastojanju da bude stvarna, ne formalna i cinično predstavljačka, bez mogućnosti kontrole. Stvari za ljevicu su vrlo teške poslije rđave polustoljetne historije i u središtu su društvenih i historijskih kontroverzi koje su skoro nerješive.

Osnivač ste časopisa Zlatna greda? Kojim čudom ovaj časopis opstaje?

U Srbiji, u odnosu na zlatne sedamdesete i osamdesete pa i na ranije razdoblje kada su časopisi igrali važnu ulogu u stvaranju književnih ideologija, danas su časopisi na rubu opstanka. Oni  ne participiraju u stvaranju književnih obrazaca, bitnih događaja i poetika. Država u njima ne prepoznaje važne medije za produktivnu raspravu o stvarima književnosti i kulture i kao da se globalno odrekla umjetničke književnosti i interesa za književnim i intelektualnim resursima. Što se tiče uloge časopisa, Beograd, kao središte našeg književnog života, u tom pogledu pruža sumornu sliku. Zlatna greda opstaje s minimalnom financijskom podrškom od države, zahvaljujući odricanju uredništva i mnogih suradnika. To je volja za književnošću jedne marginalizirane kaste.

Od 1986. vodite nakladničku kuću Svetovi, a koncem 2006., osnivate nakladničku kuću Adresa. Kako danas nakladničke kuće opstaju? Mogu li opstati od prodaje knjiga?

Knjiga je na tržištu i mnogi nakladnici su se prilagodili njegovim silama i uvjetovanostima. To znači da prihvaćaju knjigu kao robu, određenu svim aspektima njene potencijalne robne prirode. Knjiga koja afirmira opće masovnokulturne vrijednosti, različite vidove uspjeha, sentimentalne ili bizarno mističke sižee, ponegdje i utilitarna ili prinudna znanja, ima prednost nad knjigom umjetničke kulture ili rizičnih novih znanja. Nakladništvo postaje integrirani robni proizvođač koje usvaja strategije robnih proizvođača, od procesa proizvodnje do advertajzinga. Nakladnici koji nastoje da podržavaju istraživanja i zastupanja nove književnosti ili nove tipova mišljenja opstaju na rubu mogućnosti ili propadaju.

Zvonko Sarić