Onaj tko se bavi novinarskom profesijom sigurno je u svojoj karijeri doživio, osim lijepih situacija, i dosta neugodnih stvari zbog kojih se osjećao poniženim i povrijeđenim. Rijetko kad da će novinar doživjeti pohvale za svoj rad, dok su kritike sve češće. »Novinari su za to krivi«, rečenica je koja se sve češće može čuti u javnosti, a nije rijedak slučaj da te netko omalovaži i preko društvenih mreža. S jedne strane, takav stav javnosti posebno u današnje vrijeme, donekle  mogu i razumjeti. Pisanjem nekoliko redova u našem tjedniku imala sam želju stati u obranu svojih kolega novinara, posebno onih s kojima svakodnevno surađujem i za koje garantiram da profesionalno rade svoj posao. Družeći se s kolegama u svojoj sredini, nosim uglavnom lijepa iskustva. Ista takva i sa svim ostalim kolegama diljem Vojvodine. Jedno vrijeme bila sam pobornik ideje da se mi novinari, osim na terenu gdje se jedino srećemo i gdje baš nemamo puno vremena za druženje, sastajemo barem jedanput mjesečno, kako bismo razgovarali o nešto opuštenijim temama, nevezanim za posao. Moguće je da će se moja ideja u nekom narednom razdoblju i na moje veliko zadovoljstvo i ostvariti. Zašto sve ovo govorim? Iz prostog razloga kako bi neki shvatili da smo i mi novinari ljudi koji imaju osjećanja i potrebu da žive kao i svi ostali i da naša obaveza nije samo da izvještavamo i pratimo svakodnevna događanja. I onda kada odeš na događaj kako bi ispoštavao svoje sugrađane i pojaviš se na skupu nezadovoljnih roditelja, s namjerom da preneseš pravi razlog njihove zabrinutosti i na neki način negiraš sve ružne stvari koje su određeni mediji prenijeli iz Šida, doživimo da dobijemo upute kako da pišemo i kako da prenesemo informaciju s mjesta događaja. Ne znam je li razlog tome bilo nezadovoljstvo građana zbog polaska djece migranata u šidske osnovne škole ili zbog njihovog razočaranja u pojedine medije. Ono što sigurno znam, jest da mi novinari radimo svoj posao onako kako smo to naučili tijekom niza godina svog radnog iskustva, kao i da svatko od nas stoji iza svake napisane riječi. Želeći da ispoštujem profesionalnost svog posla, prenosim zaključak sa skupa zabrinutih roditelja: »Mi ne mrzimo ničiju djecu i nikom ne uskraćujemo pravo na školovanje. Tražimo da djeca iz prihvatnih centara pohađaju nastavu u odvojenim učionicama. Ne zato što ih mrzimo. Mi nismo šovinisti niti rasisti. Mi se jedino plašimo za sigurnost naše djece i kvalitetu njihove nastave«.

S. D.