Na jednom od, rečeno rječnikom sadašnje vlasti, opozicijskom internetskom portalu, za oko su mi zapala dva priopćenja Demokratske stranke. Oba se osvrću na teme aktualne ovih dana. Prvo na prevetivne preglede koji kreću u svim zdravstvenim ustanovama u Srbiji, a drugo na smjenu ravnatelja jedne osnovne škole u Novom Sadu. Glede preventivnog pregleda građana i građanki demokrati su ocijenili da uvođenje prakse besplatnih preventivnih pregleda u kliničkim centrima i općim bolnicama u Srbiji ukazuje na populizam i predizborne aktivnosti bez zakonskog i stručnog utemeljenja. Demokrati još apeliraju da se zdravstvo ne koristi u predizborne svrhe, niti da se pružaju ad hoc rješenja, već da se problemi u zdravstvu rješavaju sustavno. Nisam ni kao građanka niti kao novinarka pratila kako je u Somboru protekao prvi dan te akcije, ali bi autore ovog priopćenja pitala da li im je pamet tako kratka? Nisu li baš oni bili ti koji su na ulicama i trgovima organizirali akcije mjerenja tlaka, nivoa šećera u krvi i slične zdravstvene akcije? U čemu je sada razlika? Samo u tome što to sada rade drugi?
Osvrćući se u drugom priopćenju na smjenu ravnatalja jedne škole demokrati (pazi, s punim pravom) ističu kako je za izbor ravnatelja škole presudna politička podobnost. I ovdje bih autore ovog priopćenja pitala da nisu možda oni uveli tu praksu da je ispred stručnosti, potpore kolektiva i roditelja uvijek bila politička podobnost? Ili su to zaborvaili, ili je problem što danas te iste aršine koriste neki drugi.
Znam, reći će neki sada, lako je pucati u mrtvaca, ali sebi dajem za pravo da to mogu, jer sam u istog tog (političkog) mrtvaca pucala i kada je bio itekako živ i osjetljiv na svaku vrstu kritike.
Pamtim ja još mnogo sličnih poteza koji se brzo zaborave kada se ode s vlasti, ali se zato zgodno koriste u napadima na protivnike kada se umjesto vlast postane (za sada i ostane) bivša vlast. I to je ta vječita boljka onih bivših, ovih sadašnjih, onih budućih. I stvarno se pitam – dokle? Dokle će sve poteze, sve odluke, ma koliko se pokazalo da su loše, oni koji ih donose uvijek prikazivati kao najveće dostignuće, najveći uspjeh? A sve ono što urade oni drugi, ma koliko možda bilo korisno i dobro, kao povijesni promašaj. A kada se kolo sreće, ili bolje rečeno vlast, okrene, opet ista priča. Mi smo najbolji, jedini pravi, s nama počinje sve. Tako će se vjerojatno u nekom budućem izbornom ciklusu dogoditi da sadašnja vlast kritizira zdravstvene akcije. Mislit će, s punim pravom. I dok to govore, ni trepnuti neće.
Z. V.
