Na pitanje ima li danas više nasilja među mladima nego prije, netko će bez razmišljanja odgovoriti potvrdno, netko će reći da su mladi i prije sudjelovali u tučama i obračunima, a ima i onih koji smatraju da se zbog čestog izvještavanja o ovoj pojavi stvara privid da je nasilja više.

Treba istaknuti da nasilje nije zastupljeno samo među njima samima, već je sve više slučajeva napada mladih na starije bez ikakvog povoda, i to ne samo noću već i usred bijela dana. Otimaju se torbe i druge dragocjenosti, a što je još strašnije, možete biti pretučeni samo zato što nekom niste simpatični ili jer napadač jednostavno ne zna što bi s viškom energije i adrenalina.

Koji god da je odgovor na postavljeno pitanje s početka teksta točan, ne može se ostati ravnodušan na ovu vrstu problema i ne posvetiti mu veliku pažnju. Prilazeći ovoj temi sa socio-psihološkog aspekta, pokušali smo saznati koji su to razlozi koji kod mladih izazivaju agresivno, odnosno nasilno ponašanje.

 

Istraživanje SeConS-a o nasilju mladih

 

SeConS grupa za razvojnu inicijativu, neovisna organizacija stručnjaka iz Beograda, osnovana 2005. godine s ciljem da pridonese dugoročnom socio-ekonomskom razvoju i poboljšanju životnih uvjeta pojedinaca i društvenih grupa u Srbiji, provela je istraživanje na temu Mladi u Srbiji 2015. – stanja, opažanja, vjerovanja i nadanja u kojem se, među ostalim, pozabavila i rizičnim ponašanjima mladih, među kojima se kao posebno rizično navodi njihovo sudjelovanje u nasilnim događajima. Istraživanje na uzorku od 1.186 ispitanika (751 mladih iz urbanih i 435 iz ruralnih sredina) pokazalo je da mladi u Srbiji dobi od 16 do 29 godina, imaju visoku razinu tolerancije na nasilje, a istodobno pokazuju netrpeljivost prema svima koji su različiti. U posljednjih godinu dana njih 16,4 posto bilo je uključeno u makar jedan oblik nasilja, a najčešći oblik ispoljavanja agresije je prema vršnjacima u klubovima i kafićima, susjedstvu, školi i na sportskim događajima.

Direktorica SeConS-a Olivera Vuković kaže da istraživanja pokazuju kako su vršnjačkom nasilju posebno izloženi adolescenti, te kako je najdominantniji oblik nasilja psihičko, potom fizičko, a prisutni su i seksualno i ekonomsko nasilje.

Također, u studiji ove grupe je navedeno da raspoložive financije mladih koreliraju s nasiljem tako što s rastom raspoloživih prihoda mlade osobe raste i njena spremnost da se uključi u nasilje. Na pitanje zbog čega je to tako, Vuković iznosi pretpostavku da je razlog za ovakav nejednak odnos moći među mladima taj što se oni koji imaju više novca postavljaju kao superiorniji u odnosu na siromašnije, a što je uvjetovano dominantnim vrijednostima u našem društvu.

Egzaktni podaci o tome ima li danas više nasilja među mladima nego prije, prema riječima Olivere Vuković, ne postoje i može se samo posredno zaključivati o povećanju odnosno smanjenju ovakvog nasilja. Ono je danas, poput nasilja nad ženama, aktualna tema, pa je pitanje je li povećanje njene zastupljenosti u javnosti doista i realan odraz povećanja prisutnosti nasilja.

 

Razlozi i uzroci nasilnog ponašanja 

 

Govoreći o razlozima prisutnosti vršnjačkog, odnosno nasilja među mladima, diplomirana psihologinja u Službi za zaštitu djece i mladih pri Centru za socijalni rad Grada Subotice Mirjana Tatić Gorčik ističe kako treba imati u vidu svjetski trend porasta nasilja među mladima, kao i činjenice da djeca i mladi u Srbiji odrastaju u uvjetima koji pospješuju pojavu agresije i nasilja. To su među ostalim: oružani nacionalni sukobi u bliskoj prošlosti, izraženost kriminalnog i agresivnog ponašanja u društvu u cjelini, dostupnost oružja, dostupnost alkohola i psihoaktivnih supstanci, porast narkomanije, nasilnički uzori u društvu i medijima, raspad moralnih i društvenih vrijednosti, kriza obitelji, siromaštvo, promatranje nasilja u medijima, video i računalnim igricama…

U vezi s uzrocima rizičnog ponašanja djece može se reći da je uslijedilo zbog tolerancije društva na asocijalno i nemoralno ponašanje, neusvojene vještine pozitivne komunikacije, izostanka odgovarajuće brige roditelja o djeci, marginaliziranjа odgojne uloge škole, skretanja pažnje djece na sebe i svoje probleme ponašajući se neodgovarajuće.

»U većem riziku da ispolje nasilno ponašanje su djeca i mladi koji su bili zlostavljani u okviru obitelji, teško fizički i psihički kažnjavani, ozljeđivani i ponižavani, te su naučili da je svijet opasno mjesto gdje važi zakon jačeg, oni će ‘ili gaziti ili biti zgaženi’. Također, zanemarena djeca nisu naučila kako se uklopiti u društvo, teško se socijaliziraju, ostaju povučena i izolirana, ili počinju skretati pažnju na sebe ponašajući se neodgovarajuće i nesocijalizirano. Problematično ponašanje ispoljavaju i razmažena djeca, kojih u posljednje vrijeme ima sve više. To su djeca kojoj nisu postavljene granice, od kojih nije mnogo traženo i nisu kažnjavana kada nešto pogriješe. Imaju osjećaj da im je sve dopušteno, da će dobiti što god požele i da ništa nije kažnjivo«, pojašnjava Tatić Gorčik.

Kada su u pitanju masovne tuče, sugovornica ističe kako dio odgovora za njihovo nastajanje leži u razumijevanju psihologije mase, koja je psiho-sociološki veoma zanimljiva pojava, jer kada se ljudi nađu u grupi, svi budu na razini pojedinca koji je na najnižoj razvojnoj razini. 

»Kada članovi grupe u vođu projektiraju svoje nerealne fantazije, očekivanja, predstave moći i vlasti, dolazi do toga da vođa obično nesvjesno ‘pristane’, umjesto ostalih članova, ispoljavati agresivnost, predstavu moći… Mladi koji su agresivni u grupama su sugestibilni, još su u fazi razvoja ličnosti, pa je s njima lakše manipulirati; uradit će prije ono što se od njih traži da bi se dokazali i pripadali vršnjačkoj grupi. Tu je i podijeljena odgovornost, jer kada se osobe nalaze u grupi, onda se ne zna točno tko je nešto skrivio, nego je to uradila grupa, pa se time odgovornost subjektivno čini manjom nego kada pojedinac sam nešto uradi pa poslije odgovara za svoje nedjelo«, kaže psihologinja Mirjana Tatić Gorčik.

Prema njenim riječima, roditelji prilikom odgoja imaju zadatak pružiti djeci potporu u sazrijevanju, prepoznati njihove ljudske vrijednosti i omogućiti im da razviju svoje pune potencijale, steknu samopouzdanje i odupru se rizičnim izazovima. Ako nisu imali stabilnog i dostupnog roditelja, zdravo socijalno okruženje, ako nisu čvrsto postavljene granice i zahtjevi, ako nisu kažnjavani za ono što su skrivili, ako nisu hvaljeni zbog svojih dobrih osobina i postupaka, teško će postati stabilne ličnosti koje poštuju svoje i tuđe granice, kao i osjećati krivicu kada nešto skrive.  

 

Uloga socijalne zaštite

 

Voditeljica Službe za zaštitu djece i mladih pri Centru za socijalni rad Grada Subotice, dipl. socijalna radnica Vesna Margaretić navodi kako je osnovna uloga socijalne zaštite, prije svega, zaštita interesa djece i maloljetnika.

»Prva saznanja o poremećaju djece u ponašanju dobivamo s raznih strana – od škole, tužiteljstva, policije, a za djecu iznad 14 godina od Višeg suda. Prijave koje stižu iz škola uglavnom se odnose na nepohađanje nastave, agresivno ponašanje prema vršnjacima u razredu, i to su situacije koje se vrlo brzo mogu riješiti. To su uglavnom djeca mlađa od 14 godina. Za situacije koje za ovu djecu prijavi policija, a poslije toga tužiteljstvo, Centar za socijalni rad dobije samo obavještenje o tome što je dijete učinilo i što je negativno u njegovom ponašanju. Tada Centar pristupa radu – organizira se uglavnom timski rad (psiholog, socijalni radnik, pedagog i dva stručna radnika). Ono što je osnovno i najvažnije jeste rad s obitelji. Pružamo savjetodavnu pomoć, uglavnom se ide na korekciju odgojnih stavova, korekciju ponašanja djeteta i upućujemo ih u Centar za savjetovanje i prevenciju problema u ponašanju djece i omladine. Potom se po procjeni voditelja slučaja određuje hoće li se nastaviti s individualnim radom s djetetom ili grupnim. Za djecu iznad 14 godina, saznanja dobivamo od Višeg suda, koji zahtijeva od nas da dostavimo izvještaj i stručno mišljenje o zrelosti maloljetnika, socio-ekonomskim uvjetima obitelji kao i prijedlog za neku od odgojnih mjera. Nakon što sud izrekne odgojnu mjeru, nalaže što to dijete treba raditi«, kaže Margaretić.

Kako dodaje, ove godine je Centru za socijalni rad u Subotici prijavljeno 41 kazneno djelo u kojem su sudionici djeca ili mladi (najveći broj odnosi se na krađe), od čega se svega tri slučaja tiču nasilničkog ponašanja prema vršnjacima.

 

Rad s nasilnim mladima

 

Centar za savjetovanje i prevenciju problema u ponašanju djece i omladine postoji od 2009. godine, radi isključivo s djecom i omladinom (ne i s roditeljima), a koncept rada je takav da ih se okuplja u skupine i u formi grupnog rada prolazi s njima razne programe. Putem njih svi su oni usmjereni k tome da kod sebe osvijeste razloge za određeno ponašanje, s ciljem da ih se nauči nekim novim vrstama ponašanja, nekim novim mogućim odgovorima na stresne ili izazovne situacije koje kod njih izazivaju problematično ponašanje.  

Na upit koji su najčešće razlozi zbog kojih je kod mladih prisutno nasilničko odnosno agresivno ponašanje voditeljica aktivnosti u spomenutom Centru u posljednjih osam godina, dipl. pedagoginja Marina Parežanin, koja radi s mladima najčešće dobi od 16 do 20 godina, ističe kako ih ima više, ali kako je u osnovi svakog tog manifestnog ponašanja njihova potreba za privlačenjem pažnje. 

»Najčešće je to za privlačenjem pažnje roditelja, od kojih ne dobivaju to što im je potrebno – da budu prihvaćeni, saslušani, da se roditelji raduju njihovim uspjesima, da budu uz njih u teškim situacijama. Tada neki od te djece ili mladih, kao način da privuku pažnju, izaberu da budu nasilni prema drugima, da prave ekscese, posežu za narkoticima i alkoholom, a sve u cilju izazivanja pažnje okoline. Drugi česti razlog za pojavu nasilja jest što su ta djeca odrastala u takvoj sredini gdje je odgovor na sve bio nasilje. Zbog toga ona i ne znaju drukčije reagirati. Možda i znaju, ali u napetim i izazovnim situacijama posežu upravo za takvom vrstom ponašanja koje su najbolje uvježbali i koje najbolje znaju. Tu je i ta, često problematična, tinejdžerska dob, kada mladi žele biti primijećeni od strane šire društvene sredine. Pubertet je vrijeme kada mladi istražuju sebe, žele eksperimentirati, biti prihvaćeni među vršnjacima, kada imaju izraženu potrebu za istjerivanjem pravde. Neki od njih to rade upravo kroz agresivno ponašanje. Obično to kreće od zadirkivanja drugoga pa vide da su privukli pažnju većine vršnjaka. Neki tu stanu, a neki nastave s još gorim ponašanjem. Tu su i te igrice i filmovi s nasilnim sadržajima, prosto čitava atmosfera u društvu je takva da nameće, pa čak i pomalo glorificira taj nasilnički vid ponašanja. Ima djece koja u tome nalaze, uvjetno rečeno, zadovoljstvo«, pojašnjava ona.  

Marina Parežanin, koja uglavnom radi s mladima kojima su već izrečene neke sudske mjere (zbog tuče, razbojništva) i kojima je odlukom suda predloženo da idu na savjetovanje u Centar, dodaje kako je dosta mladih koji su se potukli i koji su prošli kroz proces – policija, sud, Centar za socijalni rad, osjećalo neku grižu savjesti, krivicu što su to uradili i uspjeli su kod sebe osvijestiti da to nije pravi način ponašanja. 

»Ali ta djeca su uglavnom iz ‘zdravih’ obitelji i uglavnom u mnogo manjoj mjeri ili uopće ne ponavljaju ta djela. Međutim, kod mladih koji dolaze iz nestimulativnih sredina gdje je agresivno ponašanje uobičajeni način ponašanja, ne postoje jamstva da se može bilo što uraditi da se u potpunosti promijeni njihovo ponašanje. Ipak, optimist sam i nadam se da je ipak nešto od onoga o čemu ovdje razgovaramo doprlo do njih«, ističe ona.

Na upit je li danas više zastupljeno nasilje među mladima nego prije, Parežanin kaže kako u Centar za savjetovanje dolazi sve manje i manje djece, napominjući kako su to samo ona kojima je izrečena određena mjera. Po njenom mišljenju, nema više nasilja, već je ono u današnje vrijeme mnogo vidljivije za šire mase i više se o tome govori, što stvara sliku da je zastupljenije. Program Centra u radu s mladima koji su počinili kaznena djela traje tri mjeseca tijekom kojih se organizira 12 radionica u trajanju od dva sata. 

Ivana Petrekanić Sič