U svakom mjesecu postoji jedan dan koji sam nazvao po jednom davno viđenom spaghetti westernu »Pay day«, tj. dan kada plaćaš, odnosno dan kada ćeš platiti (npr. u westernu životom). Ovaj dan nije fiksni, zavisi od toga kada dobijemo sve račune za prethodni mjesec. Tog dana prvo odem u »nekadašnju remizu za tramvaje« gdje je bila i zgrada nekadašnje subotičke elektrane. Elektrana je kasnije pretvorena u toplanu, a tu je i podignuta upravna zgrada nekadašnje Elektrovojvodine, sada čini mi se Elektroprivreda Srbije. U prizemlju četverokatnice, zajedno s (uglavnom) umirovljenicima plaćam račune za potrošenu električnu energiju. Tu s poznanicima, dok čekamo u redu, raspravljamo kako nas naša Vlada laže kako je struja kod nas najjeftinija u Europi. Bez ikakve potrošnje za svaki mjerni uređaj u funkciji plaća se najmanje 600-700 dinara, a kasnije, zavisno od potrošnje, mnogo više. Naravno, ovi »dodatni troškovi« se ne uračunavaju u osnovnu cijenu električne energije. Pa tek kada iz »zelene zone« prelazite u »plavu zonu« plaćate dvostruko, a ako npr. koristite termo peći za grijanje, onda u »crvenoj zoni« plaćate četverostruki iznos. Kolika je onda doista cijena struje?! Nakon ovog događaja odlazim u malu poštu u Kertvarošu da platim ostale račune... Nakon svih ovih »stresova« dajem sebi pravo na mali odušak, što znači da odem u najbliži bircuz da za umirenje, popijem bar jedan »rogati jupi« (ne želim reklamirati nijednu pivovaru). Gosti, kao u pravom bircuzu, su uglavnom stalni, i svi se znamo, a i cijene su pristojne.

 

Što oni rade?

 

U spomenutom »ugostiteljskom objektu« prošlog mjeseca sreo sam jednog nekadašnjeg visokog općinskog službenika, koji, pošto nije član vladajuće koalicije, trenutno je nezaposlen, i iz hobija se bavi i točenjem raznoraznih pića. Kako bi se starovinski reklo: postao je birtaš. On me je upitao: »Reci, molim te, što oni u potkrovlju Gradske kuće rade? Bio si glavni arhitekt, pa bar nešto znaš!« To je za mene zapravo uobičajeno pitanje, jer skoro svaki moj poznanik bar jednom me je upitao o radu »zaštitara«, kako ih uobičajeno nazivaju. Nisam baš bio spreman za ovakvu vrstu razgovora i odgovorio sam malo odbojno: »Učen si, uzmi zakon pa pogledaj što je njihova djelatnost!« Novopečeni birtaš je bio uporan i kaže: »Ima ih tamo najmanje dvadesetak, što oni tamo rade?!« Odgovorio sam: »Sudeći po najnovijim trendovima upošljavanja u javnom sektoru, pošto je direktor pripadnik vladajuće stranke, možda ih sad već ima i više!« Tako smo započeli priču i o direktorima. Priznajem, sadašnjeg direktora znam uglavnom iz priče, ali sve prethodne sam i osobno znao. Zapravo, Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture (MZZSK) formiran je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Prvi uposlenici su bili djelatnici nekadašnjeg Odjela za održavanje Gradske kuće (bar su se nekako tako zvali), u početku bilo ih je sedam-osam. Službeno, pripadalo im je područje sjeverne Bačke i Banata. Najozbiljniji posao koji su u to vrijeme radili bio je rekonstrukcija somborskog Narodnog kazališta. Uz ovaj rad je vezana i jedna anegdota, koju su mi moji kolege uposlenici ispričali. U građevinarstvu, kada je posao završen, obavlja se »tehnički prijem« objekta, što znači da predstavnici Izvođača radova i Investitora zajedno konstatiraju je li sve urađeno po projektu. Nakon tehničkog prijema, izdaje se upotrebna dozvola i objekt se može koristiti. Tadašnja direktorica (koju je postavio tadašnji općinski sekretar KPJ) kada je čula da uposlenici idu na tehnički prijem upitala je: »mogu li i ja ići?« Odgovor je bio »što da ne!« Sutradan ujutro se pojavila svečano odjevena s visokim štiklama i rekla: »Ja sam spremna za prijem, a što ste vi tako odjeveni?!«

 

Rukovodioci i stručnost

 

Danas na kritike da direktori nisu stručni i da su postavljeni kao članovi partije, najčešći čarobni odgovor je: »bitno je da je dobar menadžer!« Dobar primjer »dobrog ali i pogodnog menadžera« je nekadašnji direktor u Elektrovojvodini, kasnije direktor Zoo vrta, trenutno aktualni prvi čovjek grada. Čovjek za sve funkcije. Mnogi mi kažu »zamisli koliko takvih ima u cijeloj Republici«. Neka kaže tko što želi, mislim da je spomenuta direktorica MZZSK-a, iako partijski kadar, bila uspješni menadžer: znala se prikladno obući, imala je manire i lijep rječnik. Umjesto rušenja kazališta, tadašnje stanovište bilo je da se vrati u prvobitni oblik. Zato, ako me danas pitaju o zaštiti graditeljske baštine, kažem: »nakon rušenja kazališta u ovom gradu sve se može rušiti, i zgrade i maniri«. Imam ponekada osjećaj da bi sadašnjim direktorima ove institucije, ako bi gradonačelnik naredio da sruše dio Gradske kuće, oni to sproveli.