Kada je 1883. godine izgrađena pruga k Novom Sadu i Zemunu, ona je prošla kroz Veliku pustaru u vlasništvu Grada. Sela Novi Žednik, u kome se nalazi željeznički kolodvor, tad nije bilo. A ni Starog Žednika u današnjem obliku, sve do početka dvadesetog stoljeća. U Velikoj pustari postojali su salaši i salaški šorovi. 

Tadašnja željeznička postaja nosila je ime čantavirska, mada udaljena od mjesta po kome je nazvana i bliža žedničkoj pustari. Čantavirci su u ovoj postaji priredili svečani doček prve kompozicije vlaka na novoj željezničkoj trasi 27. veljače 1883. godine (Mirko Grlica, Gradovi na pustari – Kulturne vrijednosti Kiškunhalaškog i Sjevernobačkog okruga). Još dugo poslije tog događaja ovdje je postojala samo željeznička postaja s objektima, nekoliko kućica i osamljena kavana pored pruge, podignuta poslije izgradnje nove željezničke trase.

Postupno formiranje sela počelo je nakon Prvog svjetskog rata doseljavanjem kolonista i podjelom zemljišta u pustari, a zatim i placeva za podizanje kuća u novonastalom selu.

Današnja zgrada željezničkog kolodvora u Novom Žedniku jedinstvena je u ovoj regiji i po izgledu i po godini gradnje. Neposredno nakon što je srušen dotadašnji objekt postaje, podignut je novi 1942. godine, »sa stilskim odlikama pozne secesije i motivima iz mađarske narodne dekorativne umetnosti« (»Mjere zaštite nepokretnih kulturnih dobara za potrebe izrade programa generalne regulacije naselja Novi Žednik« Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture).

Na staroj fotografiji, koja potječe iz kolekcije Rudolfa Sedlara iz Čantavira, prikazan je nekadašnji objekt kolodvora.