Krivac za stvaranje idilične slike o Bunjevcima zasigurno mi je, prije nekoliko godina, bio čuveni – »Bogdan«. Teško je ne priznati si kako i dalje neke od njegovih melodija kolaju mojim mislima, vraćajući me u neko drugo vrijeme koje zapravo i ne poznajem. Opet, priča o bunjevačkim salašima na sjeveru Bačke, curama i nanama još uvijek je aktualna – pogotovo nama koji vas i ne poznajemo i koji bi, da se nauživamo »bunjevačkoga«, pustili tek pokoju »Bogdanovu« pjesmu na Youtubeu.
Da bi se načas otrijeznio idealističkih natruha, na poziv dragih prijatelja uputio sam se na šesti po redu Seminar bunjevačkog stvaralaštva zapazivši zanimljive pojave, ljude i događaje. Iako je od njega prošlo nekoliko tjedana, još uvijek prebirem ono doživljeno i nisam siguran jesam li sve u glavi i misleći provario. Radost koja me nosila prema sjeveru Vojvodine bila je činjenica kako se vraćam zavičaju – svemu onome o čemu sam godinama slušao u obitelji, mjestu, školi i na fakultetu.
Bački melting-pot
Čovjek godinama uči pa tako i ja. Simpatični Donji Tavankut dočekao je mene i suputnika Darka u svom svojem pjeskovitom izdanju, pravilno posloženim ulicama kojima je baš tumarao Tome trans, petokraci na mjesnome trgu, dvoglavome orlu na zgradi osnovne škole i šahovnici na grbu kulturno-prosvjetnoga društva. Bilo mi je ispočetka teško prilagoditi se takvome zemljopisno-društvenom rasporedu budući da se moj Srijem u velikoj mjeri razlikovao od bačkoga »melting pota«. Doista, taj američki izraz s početka 20. stoljeća najbolje opisuje ono što sam zamijetio u kontaktu s ljudima u koje je, zapravo, bilo teško proniknuti.
Ono što sam uočio za vrijeme trajanja seminara jest činjenica da u Bunjevcima ima nešto specifično kao što smo i mi Šokci, isto tako drugačiji, posebniji. Slagat ću ako si ne priznam da ste za razliku od nas uznositiji i gospodstveniji, ali i sustegnutiji naspram šokačke raspojasanosti. Ne mogu reći da ste pretjerani veseljaci i da će se rado čuti bećarska pjesma na vašim ustima, no upravo ćete takvim stavom puno reći o svome prkosu. Govor koji je začuđujuće bogat i tako poseban vaša je osobna iskaznica, a sav dekor u nošnjama i igri prava putovnica za svijet.
Uporni u podijeljenosti
U isto vrijeme najtužnija i najsmješnija činjenica, bila mi je ona o silnome kategoriziranju. Doista je neshvatljivo da ste tako jednaki, identični i gotovo istovjetni, a uporni u podijeljenosti. Meni, koji sve promatra sa strane i kao gost na par dana, to djeluje neopisivo tužno! Smiješno ne može biti! Ohrabruje me tek činjenica kako vas bar nedjeljni odlazak u crkvu prikuplja Jednome koji sve privodi istome oltaru.
Ljudski potencijal nepotrošiv je resurs koji tek ima smisla u zajedništvu. Doista mogu posvjedočiti kako smo na seminaru doživjeli jednu posebnu povezanost koja nas ponovno zove u Donji Tavankut. Možda u povojima, ali opet prisutan, duh tamošnjih Hrvata mami na opetovani dolazak, a pisak koji je ostao u tenisicama i pomiješao se sa srijemskom zemljom potiče na kontinuirano prožimanje bunjevačko-šokačke, konačno hrvatske misli i hrvatskoga zajedništva.
Navedene crtice tek su dijelovi seminarskih opažanja koji su dakako subjektivne prirode. Vjerujem da ću češćim susretima sa stanovnicima sjeverne Vojvodine moći stvoriti i objektivniju sliku, a prilike će, ako ne prije, biti dogodine na sedmome Seminaru bunjevačkoga stvaralaštva.
Antun Lešić
