Nepravda je uvijek postojala u ljudskom društvu, tako da je pitanje praštanja stalno aktualno. Također, praštanje se vezuje uz ljubav na koju nas Isus stalno poziva i podsjeća. Ipak, o praštanju je lako govoriti kada se ono odnosi na nekog drugog, no kada sami dođemo u situaciju da trebamo oprostiti shvatimo da to nije lako, te nam se u glavi pojavi mnoštvo pitanja. Međutim, Isus na sva naša pitanja i nedoumice oko praštanja daje odgovore u prispodobi o kralju i njegovom dužniku (usp. Mt 18, 21-35).

 

Prispodoba o kralju

 

Kada dođemo u situaciju da smo povrijeđeni, da smo podnijeli neku vrstu nepravde, pa je nakon toga potrebno oprostiti, javlja se pitanje nije li naše praštanje ohrabrenje onima koji su nam nanijeli zlo da to mogu učiniti ponovo. Iako smo svi kao kršćani međusobno braća, te bi među nama trebao vladati zakon ljubavi koji uvijek gleda dobro svoga brata, te koji podrazumijeva i praštanje, braća itekako znaju povrijediti i nanijeti nepravdu. Pa nije li praštanje nepravde njeno uvećavanje? Kada je rekao Petru da praštati bratu nije dovoljno samo sedam puta, nego sedamdeset i sedam, što bi značilo uvijek, Isus je znao da će nam se javiti gore postavljena pitanja, pa je ispričao prispodobu o kralju i njegovom dužniku.

Kralj iz Isusove prispodobe odlučio je riješiti račune sa svojim slugama. Jedan sluga nije imao vratiti što je bio dužan, te je molio kralja za strpljenje i ovaj mu je oprostio. Isus tom prispodobom ističe da među braćom uvijek mora postojati volja za davanje nove prilike onome koji je pogriješio, a koji je novu priliku zatražio. Svaki put kada se krivac pokaje i prizna svoju krivicu, kada iznese molbu za oproštenjem, bratska i kršćanska dužnost je oprostiti. Važno je uočiti da je sluga zamolio strpljenje i spremno obećao kako će sve vratiti. Dakle, nije mu kralj oprostio sam od sebe, nego je odgovorio milosrdno na dužnikov vapaj. Tako milosrđe i praštanje idu iznad zakona. Na taj način nas Isus poučava da, iako nas je netko povrijedio, nešto nam ostao dužan, kada postoji iskreno priznanje pogreške i želja za poboljšanjem, treba čovjeku dati priliku.

Isto tako Bog postupa sa svakim od nas, jer pred njim se svatko ima za što kajati, ali on nam uvijek daje drugu šansu, strpljiv je s nama i prašta nam. Svi smo mi njemu dužnici, sve što imamo i jesmo njemu dugujemo. Ljubav kojom on podnosi sve naše krive odluke i putove, našu nezahvalnost i oholost toliko je velika da je zbog nas na križ poslao svoga Jedinorođenca. I opet daje drugu šansu nakon svakog našeg pokajanja, ne kažnjava nas, nego strpljivo čeka da tražimo oprost. Ostavio nam je zato sakrament ispovijedi kao sredstvo milosnog pomirenja i znak njegovog praštanja.

 

U pozadini je ljubav

 

Za praštanje je potrebna ljubav. I sami znamo da onima koje volimo nekako lakše praštamo, a ako nam netko i inače nije po volji, teško ćemo mu oprostiti. No, kršćanin ne smije selektivno ljubiti, nego treba ljubiti svakog kao svoga brata. A praštanje je pravi test za ljubav.

S druge strane, ljubav je potrebna i da bismo tražili oprost. Kad ne ljubimo, nije nam bitno jesmo li nekog povrijedili, ne kajemo se niti molimo za oprost. A kada ljubimo žao nam je i želimo popraviti stvari. Stoga se praštanje, bilo da se daje ili traži, usko vezuje za ljubav i signalizira nam jesmo li vjerni Isusovoj zapovijedi da ljubimo jedni druge.

Praštati nije lako, kao ni tražiti oprost. To su trenuci kada trebamo prijeći preko svoga ponosa, što nam je često preteško. Zato je Isus ispričao drugi dio prispodobe. Naime, sluga kojemu je kralj oprostio, nije isto milosrđe pokazao prema svome dužniku, nego ga je poslao u tamnicu dok mu dug ne vrati. Pošto je čuo što se dogodilo gospodar se rasrdio na svoga slugu i učinio s njim isto. Isus zaključuje prispodobu riječima: »Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu« (Mt 18, 35).

A kada dođu trenuci da je teško oprostiti, kada ljubav nije dovoljno snažna za čin praštanja, ostaje nam molitva. Bog je onaj koji u naša srca izlijeva ljubav, koji nam daje snage za oprost, od kojeg dolaze sva naša plemenita osjećanja. Kada u iskrenoj molitvi stavimo pred njega žarku želju da oprostimo bratu, a sami za to nemamo snage, Bog će nam priteći u pomoć. Po tome se razlikuju oni koji žive u zajedništvu s Bogom od ostalih. Pravi kršćanin koji se na Boga u svemu oslanja ljubi svog bližnjeg i prašta. Po tome su se kršćani prepoznavali od prvih kršćanskih vremena.