Preustrojem Hrvatskoga narodnoga kazališta i Magyar Színháza (temeljem teško shvatljive političke procjene) duboko se zasjeklo i prema onodobnom postupku uspostave repertoara u ozračju neizbježne nazočnosti, pa i upliva sumnjivih »autoriteta iz sjene«, pogotovo (njihova imena, danas ne znače ništa!), vazda i u svemu nazočne; u ime tzv. radničko-klasnog interesa ili »bratstva-jedinstva«, dok proizvoljno, i po svojemu, određuju dubinu gaza, od slučaja do slučaja, neprestano tražeći razne ustupke i prilagodbe zbog »izvanteatarskih kulturnih potreba«, uz ostale pri teatru teško složive navade. Ovo je jamačno iritiralo istinski zauzete kazališne djelatnike, unoseći kaos i tamo gdje ga ne bi bilo, odvlačeći njihovu pozornost od suštine, prema margini! I utjecalo na skor dramskih predložaka, pa i (usputno) dovođenje/odvođenje ponekog izvođača, pridonoseći općoj pometnji, uzdrmavanju kriterija, gdjekada »produljenju ljetnog raspusta«, ali i sve uočljivijem gubitku kontakta s gledalištem, dočim glasine, ogovaranja i druga neželjena zbivanja iza kulisa potiskuju scenu i postaju »atraktivnija« od nje same. Mnogo toga se više nije dalo posložiti i uskladiti ni među samim kazališnim djelatnicima, osobito scenskim izvođačima koji drže do sebe i umjetnosti općenito.
Prizori čudesne moći kazališnog jezika
No, ni ovdje, kao ni drugdje, nije uvijek sve baš svodivo na pojednostavljenost crno-bijelih valeura, niti su besprizornici uvijek naspram dobrih momaka. Rijetko kada su krivi potezi rezervirani samo za jednu stranu. A glede mjesnih prilika, posve je izvjesno: onamo gdje se ne prepoznaju, bunjevačko-šokački Hrvati u pravilu više i ne zalaze, a šteta nastala ukidanjem toga dijela njihova bića i tubitka postaje samo djelomično vidljivo-mjerljivo, dočim se pad prodanih ulaznica, u papagajskoj maniri, pripisuje nasrtaju filma i televizije, osobito nakon prometanja pedesetih u šezdesete godine XX. st. – i rastakanja dotadašnjega, prema mišljenju dugogodišnje kroničarke i kritičarke Ivanke Rackov, »zlatnoga razdoblja subotičkoga kazališta«. Pa i kada od njega ostane samo »legenda«, čini se još će neko vrijeme, valjda po inerciji, održavati stečenu kakvoću scenskog uprizorenja. U prilog ovoga vjerovanja uz tekstove kritičara svjedoči moć na sceni korištenja kazališnog jezika kada se, prekoračivši rampu, ugradi u svakodnevicu.
U tom kontekstu nije samo umjesno, dapače, nužno je potrebno zapitati se jesu li građani Subotice nakon II. svjetskog rata, napose Hrvati, Mađari i Srbi ovoga podneblja dobili onakvo kazalište o kakvom se dosta govorilo i često pisalo, pogotovo u vrijeme gostovanja T. Tanhofera i njegovih scenskih suigrača? Teško je reći! Još teže dokazati. »Ono što vidi čovjek lakše prihvaća za stvarnost od onog što čuje, jer ovo ponajprije mora shvatiti. Iz toga proističe temeljno dvojstvo što ga zahtijeva dramski jezik, koji za potrebe glumca treba biti lako izgovoriv, a za račun gledatelja lako razumljiv.« [András Benedek, Színházi dramaturgia nézőknek, Budapest, 1975.]. U stanovitoj mjeri ovo se tiče i postavljenog pitanja o gradu i njegovu kazalištu.
Promatrajući cjelokupnost repertoarske ponude komada što su izvedeni u razdoblju od 1955. do 1965. uistinu ona odiše spretnim i sretnim izborom, i, čini se, gotovo svi se naslovi, uklapaju u zahtjeve što ih odlikuju kriteriji visoke kulture. Drukčije rečeno, uz lake, zabavne, »rekreativne« komade (o Bolti i bać Đuki Kerčaninu) publici su ponuđena i istinski zahtjevna djela (M. Držića, I. O. Srijemca, A. Šenoe, M. Poljakovića, M. Matkovića, M. Krleže, W. Shakespearea, J. P. Sartrea, J. Racinea, J. Anouilha, E. Ionescoa, B. Shawa, A. Millera, J. Hašeka i dr.) koja propituju pojedine aspekte etičkih i moralnih aspekata suvremenog načina života, štošta dovodeći u pitanje. Sve u svemu, scenska ponuda koje se ni danas ne bi posramilo nijedno kazalište.
