»Iz predloženih rješenja izmjena krovnih zakona o nacionalnim manjinama posve je upitno koliko su pojedini sadržaji izmjena sukladni europskim standardima u području zaštite manjinskih prava. Toga bi trebala biti svjesna i premijerka Ana Brnabić, kada je nedavno izjavila kako je Srbija ‘šampion’ u poštovanju ljudskih i manjinskih prava”, kao da je ovo područje društvenoga života neka grana sporta, recimo američki nogomet, gdje se države natječu u postizanju rezultata. Manjinska prava, prateći institucionalne aranžmane i manjinske politike i njihova primjena, daleko su složeniji i zahtjevniji društveni izazovi u čijim rješenjima i ostvarenjima nema ‘šampiona‘ već postignute društvene pravde i zadovoljni građani. Spadaju li u tu skupinu i učenici završnoga razreda na hrvatskome u subotičkoj gimnaziji koji tijekom svojega 12-ogodišnjeg školovanja nisu imali niti jedan udžbenik na materinjem jeziku u svojim rukama?«, upitao je predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov u izjavi za javnost koju donosimo u cjelosti. 

»Nećemo biti prvi koji će ustvrditi kako zakonodavna reforma u Srbiji ima brojne slabosti – od netransparentnosti procesa izrade zakonskih prijedloga, preko neinkluzivnoga odnosa predstavnika vlasti spram onih kojih se zakoni neposredno tiču i odsustva kvalificirane javne rasprave pa do samoga načina usvajanja u Narodnoj skupštini. Na žalost, ove konstatacije vrijede i kada je riječ o najavljenim promjenama tzv. manjinskih zakona, to jest Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina te Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, s tim da zbog osjetljivosti složenosti pitanja ovdje naznačene strukturalne slabosti srbijanskoga političkoga života imaju i moguće opasnije posljedice.

Najprije se postavlja pitanje zašto se u proces izmjene spomenutih zakona uopće ulazilo prije nego li se donese novi ili učine promjene postojećega Ustava Republike Srbije. Naime, u njemu bi trebala biti sadržana temeljna pravna načela o pitanjima naravi, načina i dosega integracija nacionalnih manjina u srbijansko društvo, iz kojih bi se onda trebala izvoditi zakonska rješenja. Ovdje je vjerojatno najintrigantnije pitanje ustavnog rješenja demokratske participacije nacionalnih manjina u procesima odlučivanja, osobito onih brojčano manjih, kako je to ukazano u nizu europskih dokumenata koji se odnose na Srbiju (ekspertna izvješća o stanju manjinskih prava, Rezolucije Komiteta ministara o primjeni Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, godišnje Rezolucije Europskoga parlamenta o napretku Srbije u europskim integracijama).

Usporedo s tim bi se trebale utvrditi osnove manjinske politike Srbije – hoće li u Srbiji biti na djelu kao do sada segregativni model multikulturalizma iii će se graditi politike integrativnog multikulturalizma, za što se zalažu Vijeće Europe i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju.

Naravno, nova/stara manjinska politička paradigma treba također biti plod otvorene i stručne rasprave brojnih aktera Srbije danas, u kojoj bi značajnu ulogu imali i predstavnici nacionalnih manjina. Opetovano treba istaknuti kako Srbija i dalje nema strategiju o multikulturalizmu odnosno o upravljanju kulturološkim razlikama, uključujući i prava nacionalnih manjina. I sadašnji Ustav Republike Srbije zanijekao je činjenicu da nacionalne manjine u srbijanskom društvu čine značajan dio društva – riječ je o nešto manje od 13 % ukupnoga stanovništva – i umjesto da Ustav bude ugovor između države i svih njezinih građana, on je danas ugovor države i većinskog naroda, a nacionalne su manjine u ustavnoj definiciji države svrstane pod sve građane koji žive u Srbiji. Podsjetit ćemo još da Republika Srbija do danas nije donijela poseban zakon kojim bi se cjelovito uredio položaj nacionalnih manjina i odredilo koja je uloga nacionalnih manjina u sveopćem razvoju srbijanskog društva – tek je pravno naslijedila Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji je usvojen u Skupštini Savezne Republike Jugoslavije početkom 2002. godine.

Promjenu ustava i definiranje manjinske politike držimo za dva temeljna preduvjeta koja moraju biti ispunjena prije bilo kakvih izmjena manjinskih zakona u Srbiji. U protivnom, imat ćemo ono što se događa – odsustvo elementarne transparentnosti u samome procesu kojim upravlja nadležno Ministarstvo za državnu i lokalnu samoupravu, uključenost predstavnika samo dijela manjinskih samoupravnih tijela – nacionalnih vijeća nacionalnih manjina, neuvažavanje prijedloga predstavnika nacionalnih manjina u izradi nacrta izmjena zakona te brojne manjkavosti predloženih rješenja, od kojih su neke ne samo protuustavne nego i više nego opasne. Recimo, isključenost članova tijela političkih stranaka nacionalnih manjina u radu manjinskih samouprava (zamislimo da se za zastupnike u Narodnoj skupštini mogu kandidirati samo članovi kulturno-umjetničkih udruga!). Ili, da svi zapisnici, odluke i akti koje donose vijeća moraju odmah poslije sjednica vijeća biti dostavljeni nadležnom ministarstvu!? Iii, da suradnja vijeća s matičnim državama mora biti u okvirima vanjske politike Republike Srbije?!... Drugim riječima, predloženim se rješenjima želi politički desubjektivizirati nacionalne manjine te osnažiti državni nadzor nad djelatnošću samouprava nacionalnih manjina.«