Ljudi često vole kritizirati, upirati prstom u greške drugih, osobito ako im oni koji griješe nisu dragi. Kritiziraju jer se tako osjećaju moćnijima, ne toliko da bi onoga koji griješi usmjerili na pravi put. Stoga kritike i opomene u današnje vrijeme nisu baš omiljene među ljudima. Isus u Matejevom evanđelju govori o bratskoj opomeni, onoj koja je isključivo potaknuta ljubavlju i za prvi cilj ima dobro drugog (usp. Mt 18,15-20). Dakle, opomena je važan dio kršćanskog života, ali u njenoj pozadini uvijek mora biti ljubav, bez ikakvih primjesa nadmenosti, ponižavanja ili bilo kojeg drugog osjećaja koji je suprotan iskrenoj ljubavi prema bratu.
Dužnost opominjanja
Iako nam se u dvadeset prvom stoljeću opomena može činiti zastarjelom pedagogijom, kad svatko misli da zna što je dobro a što nije, kad se promiče različitost na svim poljima ljudskog života, kad je uvriježeno načelo vladanja »gledaj svoja posla«, ipak opomena o kakvoj Isus govori važna je za kršćane kao bratsku zajednicu. Bratska opomena ima za cilj isključivo dobro osobe, pa čak i po cijenu našeg međusobnog odnosa. Istina je da netko neće dobro primiti opomenu, da će se naljutiti, ipak ako je u pitanju njegovo dobro dužnost je opomenuti. Lako je opomenuti nekog tko nam nije baš po volji, no takva opomena može biti izraz naše netrpeljivosti, može biti rođena iz oholosti i onda nije u skladu s onim o čemu Isus govori.
Opomenuti nekog do koga nam je stalo zahtijeva od nas duh poniznosti i rizik da, iako je iz ljubavi i s najboljom namjerom, bude pogrešno shvaćena. No, to ipak nije opravdanje za šutnju, jer nas kršćanska ljubav obvezuje da opomenemo onoga koji je skrenuo s pravog puta, kako bi se na njega vratio. Tako i Bog opominje proroka Ezekiela zbog šutnje, jer mu je poslanje govoriti i opominjati: »Reknem li bezbožniku: ’Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta, on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.« (Ez 33,8-9).
Dakle, kršćani ne smiju šutjeti, ono što im je naviješteno i što su primili moraju dalje širiti. Nikakvi ljudski obziri, neugodnosti i strahovi ne smiju im biti ispred dobra bližnjega. No, treba se čuvati kritizerstva. Ne treba promatrati druge i tražiti i najmanju sitnicu kao povod za kritiku, kao što treba imati na umu da opomena nije govor o drugome, nego govor drugome. Izraz je brige za bližnjeg, te je plod iskrene ljubavi. Cilj opomene je obraćenje drugog koje vodi u vječnost, ali isto tako učvršćuje zajedništvo Crkve na zemlji.
Opomena upućena bratu nije put našeg uzdizanja iznad njega jer smo bolji. Ne! Ona je poticaj na uviđanje grijeha kojeg brat nije bio ili nije htio biti svjestan i upućivanje na ispovijed kojom se izmiruje s Bogom i braćom.
Znati primiti opomenu
No, nije naša dužnost samo opominjati, nego kršćanski živjeti, te moći primiti opomenu, ako smo je svojim vladanjem zaslužili. To je put savršenosti koji vodi u nebo. Isus nam je ostavio svoj nauk koji nas usmjerava i uči pravom kršćanskom životu. Pošto smo kao ljudi skloni zaboravljanju, trebamo se trajno hraniti njegovim naukom čitajući Sveto pismo, te primljeno čitanjem provoditi u svakodnevnom životu. Tek kada sami uložimo trud kako bismo živjeli prema Kristovim smjernicama, postajemo sposobni prepoznati greške svoga brata, te ga iz ljubavi opomenuti.
S druge strane, ne smijemo zaboraviti da smo i mi, ma koliko pobožni bili, samo ljudi. Zbog svoje ljudske slabosti skloni smo greškama. Nekada smo ih svjesni, no ponekad, koliko god dobro mislili, radimo pogrešno. Zato moramo imati poniznosti primiti bratsku opomenu. Ne smijemo se ljutiti na brata koji nas opominje, niti mu zamijerati, već biti zahvalni što nam je ukazao da idemo krivim putem. Da bismo mogli primiti, kao i da bismo mogli davati valjanu opomenu, potrebna nam je bratska ljubav, koja u ljudima gleda dobro i želi svima dobro. Stoga bratsku opomenu o kojoj Isus govori trebamo shvatiti kao dio puta vjerskog rasta i ne zazirati od nje, nego je iskoristiti kao važno sredstvo za napredak u vjeri. Ali, kao što je rekao sv. Petar: »Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima« (1Pt 4,8).
