U godini obilježavanja 50. obljetnice smrti dr. Josipa Andrića, književnika, skladatelja i velikog kulturnog radnika nanovo otkrivamo Andrićev bogat književni opus. Osobito osebujan i inspirativan je Andrićev putopis Irska – zeleni otok, prošireno izdanje koje je izašlo 1942. godine u Zagrebu u Jeronimskoj knjizi s podnaslovom Irska – putopisne uspomene sa Zelenog otoka. Andrićevi putopisi su, prema Kokićevom navođenju, bili rado čitani i u njegovo vrijeme, a mogli bi zainteresirati i današnjeg čitatelja. Ovaj putopis o Irskoj može se čitati i kao poučno štivo stoga što obiluje vjerodostojnim podacima, a svakako i kao vrijedan dokument o putovanju i hodočašćenju onoga vremena.
Govoreći o glavnim crtama Andrićeve proze, treba reći kako je ona velikim dijelom oslonjena na katoličku tradiciju, što se očituje i u ovome putopisu. Pišući putopis o Irskoj, kao glavne značajke ove zemlje i njenog naroda izdvaja njegovu pripadnost katoličkim narodima, a kao najznačajniji trenutak njihove povijesti ističe dolazak sv. Patrika na tlo Irske (432. g.). Irsku naziva i Otokom Svetaca.
Mnogi koji su pisali o Josipu Andriću, između ostalih Aleksa Kokić i Ante Jakšić, ističu kako je osnovna svrha njegove djelatnosti kako književne, tako i glazbene upravo služenje svome narodu, stoga i njegova književnost često ima isti cilj. Sam Andrić u svome djelu Irska – zeleni otok kaže: »I kao što sam za Slovačku bezbroj puta umočio pero, tako sam to činio i za Irsku, a iza svakog takvog poteza pera bila je misao na Hrvatsku«. (Andrić, 1942.) Ovo je ujedno i jedno od njegovih nastojanja pri pisanju putopisa – rasvijetliti međusobne veze između Irske i Hrvatske, usporediti njihov povijesni razvoj i tijek borbi za samostalnost. Ovaj putopis izdvaja se i svojom književnom vrijednošću. Stil je ujednačen, protkan podacima te djelo teži dokumentarističkoj vjerodostojnosti, no i uz mnoštvo podataka, ima zanimljivu fabulu. Ono što ovaj putopis čini modernim jesu osobna poetska zapažanja o zemlji u kojoj se nalazi i umetanje doživljenog u okvir priče. Putopis je izdijeljen na 44 poglavlja, a svako poglavlje može se čitati kao posebna priča o jednom fenomenu važnom za Irsku. Andrić pokazuje dobro poznavanje irske povijesti, kulture i umjetnosti i kroz priču navodi čitatelja na stjecanje vlastitih dojmova o ovome otoku. Josip Andrić poznaje legende vezane uz Irsku, njena povijesna previranja i sukobe, ali i zanimljive priče iz života irskih književnika, političara i drugih značajnih ličnosti. Dobro razrađena i sistematizirana misao o Irskoj poticajno djeluje na čitatelja, koji ju i sam poželi posjetiti. U čitateljevu imaginariju stvara se slika ovoga otoka kakav je on bio u Andrićevo vrijeme, a ispod površine ove slike naziru se slojevi boje koju je povijest nanijela na otok. Sasvim neosjetno, Andrićev osobni dojam utiskuje se u našu svijest i počinjemo misliti o Irskoj, a ona možda nikada prije toga nije bila naša tema. A s kojim dobrim putopisom bismo i mogli ovo izbjeći? Najinteresantnije i najpoetičnije je poglavlje Lutanja i razočaranja u kome Andrić iznosi vlastite dojmove. Ovo poglavlje nalikuje eseju s elementima poetskog.
Zašto Andrić odabire baš Irsku za mjesto svog putovanja i prostor o kome vrijedi pisati? Dr. Josip Andrić i sam je sudjelovao na međunarodnom euharistijskom kongresu u Dublinu 1932. i u godinama koje slijede nastavlja se baviti Irskom, kao zemljom bogate katoličke tradicije. O ovome događaju i sam prenosi dojmove engleskog pisca Chesterstona: »Bacivši pogled po zemlji, činilo mu se, kao da je Dublin postao neki glavni grad svijeta: nađoše se tu predstavnici sviju rasa i sviju kontinenata«. (Andrić, 1942: 221) U svome putopisu bilježi kako Irsku i Irce doživljava bliskima hrvatskome narodu. Opraštajući se od Irske, svoje dojmove o ovome zelenome otoku Andrić upotpunjuje zapažanjem o veličanstvenoj irskoj himni: »I jeka te divne himne dopirala je do nas kada je Saturnia zaplivala Irskim morem u tamnu noć noseći nas sa Otoka Svetaca prema domovini.« (Andrić, 1942: 221)
