Ima tome već četiri. Ili možda čak pet godina? Desio nam se tada jedan nemili događaj. Da ne okolišam: u sred bijela dana u kuću moje majke netko je provalio i odnio nešto dragocjenosti zatečenih u kući. Kažem desio nam se, a ne desio joj se, jer u svemu što je usljedilo aktivni sudionik bila sam ja. Prvo ono uobičajeno zvanje policije, pa očevid, uzimanje otisaka, davanje izjave i sve što se  radi u takvim situacijama. I onda ništa. Mjesecima. Već smo digli ruke da nam štetu, onu materijalnu, nitko neće nadoknaditi, a o onom drugom – strahu da ti netko u po bijela dana može upasti u kuću, neću ni da govorim, jer se time ne bave niti policija, niti tužiteljstvo, niti sud. Potisnuli smo malo i taj neugodni osjećaj kada prolaziš kroz kuću, a znaš da je tu vršljao netko nepozvan. Zavirio u svaku ladicu, otvorio svaki ormar, zavukao ruku u svaki džep. A onda nam je poslije možda godinu dana stigao poziv iz tužiteljstva. Odem preuzeti taj poziv, a dosije podebeo, kaže mi žena u tužiteljstvu dvadesetak kaznenih djela. Za toliko je osumnjičena trojka koja se tereti i za provalu u našu kuću. A njih i nas povezali su na temelju otisaka nađenih u našoj kući. I onda kreće igranka bez prestanka. Prvo saslušanje u tužiteljstvu, pa onda sud. Da bih poštedjela majku svega toga prihvatim se ja svjedočenja. Pred sudnicom nas nekolicina. Oštećenih. Ko pokisli. U pola glasa pričamo jedni drugima kako smo prošli, što nam je uzeto. Preko puta nas osumnjičena trojka. Glasna i bahata. (Jedan od njih na suđenje je stigao pravo s odsluženja zatvorske kazne. Za neko od ranijih kaznenih djela.) S njima i odvjetnici. Čak dvojica. Znam ih po čuvenju. Dobri i skupi. Čudimo se tome, mi s ove druge strane, jer tim odvjetnicima bez par stotina eura ni vrata otvoriti ne možeš. I vidimo svoje dobro jutro, al’ da će bit baš tako crno, tome se nisam nadala. 

A bilo je tako kao da sam u najmanju ruku ja neki lik koji eto hoće da nekim jadnim nevinim ljudima prikači pljačku s kojom oni (Bože moj) nemaju nikakve veze. E tako sam se osjećala kada su me se dohvatili njihovi odvjetnici. Te gdje su preskočili bedem, te koliko je bedem visok? Pa kako ne znate? Pa nisam nikada mjerila? Te koliko je karata bio nakit koji vam je odnijet, gdje je kupljen? Ne znam, to je desetljećima kod nas. Kako ne znate? I da ne duljim, epilog je obavještenje iz suda da je tužiteljstvo odustalo od kaznenog gonjenja zbog kaznenog djela teške krađe. Zbog nedostatka dokaza. (Pa zar nađeni otisci nisu dokaz??). A mi ako hoćemo možemo sami preuzeti kazneno gonjenje. Pogađate: nećemo.