Otkada je ljudski rod zagospodario našim planetom i počeo se socijalno razvijati u psiho-fizički najrazvijenije biće planeta, odnosi unutar osnovne jedinice organiziranog zajedničkog života, obitelji, uvijek su posjedovali određene specifikume na temelju razlike u godinama njenih članova. Stariji nisu razumjeli želje mladih, mladi se nisu slagali s voljom starijih i priča se »otegla« sve do današnjeg 21. stoljeća. Niti danas, na početku trećeg modernog milenija« obiteljske stvari nisu dovedene u red, a jedna od najkarakterističnijih odrednica komunikacijskog općenja između roditelja i djece je čantranje, posebno zastupljeno u odnosu majka i dijete (žensko ponajviše i najčešće). Što je to iz kuta jedne kćerke i kako ona taj problem »vidi« u vlastitom odnosu sa svojom majkom pročitajte u sljedećim redovima:

Svi to znamo – nitko ne govori
Jav­na taj­na je ko­na~no ob­ja­vlje­na.

Majke su oduvijek bile vrlo važni činitelji u našem životu. Toliko pjesama i priča je napisano o njima, da ponekad, kada me prođe sva nježnost i oduševljenje zbog pročitanog materijala, pitam sebe: »Čantra li samo moja mama?«
    Da, dobro ste pročitali, pišem o čantranju, osnovnom i ponekad jedinom obliku komunikacije. Tajno oružje svake majke nije lijepa riječ ili zagrljaj već čantranje… jer prethodna dva često puta zakažu. Imajući u vidu temu ovog članka, bez problema mogu objasniti želju djece da budu samostalna. Jer, što im nedostaje u obiteljskom domu?
    Okruženi su ljubavlju, odjeća im je ispeglana, jelo skuhano, s manje ili više propusta, uopće glavna ideja svega je to da živimo kao u raju i umjesto da napravimo savršenu ravnotežu nastaje greška i posve prirodno se javlja čantranje i naša strasna želja za bijegom.
    Zamislite kako je pticama kada za tako kratko vrijeme i sa takvom željom nauče da lete… vjerojatno obećavajući sebi, kako oni tako sa svojim ptićima neće postupati…. ubrzo potom grade vlastito gnijezdo i dobivaju male ptiće i priča ide u beskraj. Baš kao i s nama.
    Čantranje nije uvijek obvezno, ako se ja pitam, jer sasvim lijepo čujem kada mi se prvi puta kaže da pospremim sobu, operem suđe, iznesem rublje… Priznajem da mi treba nešto više vremena da ispunim naredbu, ali se na koncu sve svede na obostrano zadovoljstvo. Naravno, nevolja je u tome što se naše majke ne zaustavljaju na sitnim poslovima, svaka greška, prijatelj, telefonski razgovor, pogrešan pokret će biti oprošteni za večeru i ponovno servirani za doručak. Naravno, naše majke nas vole i sve to rade da bi nama bilo dobro. No, zar ne postoji bolji način?
    Nešto što majci neće dozvoliti da toliko priča i nešto što će spriječiti onaj posebni živac u vašoj glavi, da poput riječi vaše majke, udara o vašu lijevu polovicu moz-ga. Mislim da svi znamo odgovor.
    Na koncu moram dodati da moja mama ne bi bila niti pola ličnosti u mom životu da nije često puta koristila ovaj oblik komunikacije i da puno stvari u životu ne bih uradila da nije bilo nje. Možda batina nije stigla iz raja, ali sam poprilično sigurna da u radnom zadatku majki čantranje zauzima visoko mjesto tamo gore.