Faljnis, čeljadi moja vridna. Evo, šetam se po selu i po širovima oko njega i gledam ove naše njive, ta kandar se nećemo ove godine ni zaklopit s ovim cinama što nam nude a kamol metit koji dinar nuz stranu, pogotovo što triba krenit pomalo i skupljat novce za sijanje žita, jel ako ne posijemo kako će nam na godinu moć opet platit budzašto? Biće gospoda prikupci u šteti. Iđem ja tako i gledim ove naše zemljane atarove, taki su kaki su bili i prija sto-dvisto, ta i tristo godina. Niko nije u nji uložijo ni bisnu krajcaru, a i dalje nas siroti služe; po njima iđemo, na njima dovozimo sve s njive, a atarovi siroti ćute, prašnjavi i jadni i čekaje da se kogod i nji siti, a borme i nas prosti paora, rabadžija u fabrikama na otvorenim, da nam malkoc pomogne i olakša. Nema paor ni subate ni nedilje, ni sveca ni petka; kad triba zapet on mora, pa dajte gospodo iz veliki varoši da mu pomognete bar da blato ne gazi i ne tare i vako hrđave traktore. Vele mi moja dica kad su išli na more svratili na taj Zlatibor, fale se da je zdravo lipo, na svako selo vodi betonski lip put, a sela mala i di koje i po samo desetak kuća. Ja ćutim, slušam ji pa se mislim, a to se vidi borme di se cini a di se ne cini svit. U razloge ne bi ulazio, al što je priviše priviše je. Ta ode više od par iljada u jednim mistu, do drugog mista samo koja duž pa blatnjav put, a ovaj naš Bećar atar u pismama starim ispivan, nastariji put čak od Pešte do Stambola, a nije zavridio ni da ga do kraja potrune ni onim sitnim kamenčićima. Šta kast, a ne osramotit se? Doduše, i posli dvajst sedam lita su opravili taj koji kilometer puta, al sve se moralo uslikat i ubiližit, javit na sva mista. Doduše, malkoc je i smišno kad se sitim da sam se onda kad je počet jedva počo brijat, a sad sam već sidi dida.. Uvik se štogod ispriči, pa čeljad ne stignu. Kako su oni s drveni kolici opravili onoliku varošku kuću za samo koju godinu da mi samo znat; ta nijel valjdar štogod s vilovske strane? Eto nama borme i Bunarićkog proštenja. Obavezno ove godine moram ić, čeljadi moja. Tušta sam grišio, svađo se i istiravo pa moram iskat od Gospe oprost, a to je najbolje na našim Bunariću. Lipo se umijem u svetoj vodi i pomolim sam sa svojim mislima. Tako mi je i moj otac radio, bez nike parade i pompe. Lipo očo, ispovidio se Gospi i pomolio. Uvik je kazo da mu onda najlakše oko srca. Ja se borme sićam kad se rano krećalo iz sviju okolni sela na Bunarić: bilo to onako niko tajnovito, samo se u noći vidili venjeri povišani ispod kola, ko svitlaci i pri varoši se sjedinjavaje u jednu plašu s više strana na glavni put. A mi dica smo zdravo volili kad se raspakuje na ledini i užna na otvorenom, pa se familije nudile izmed sebe ilom, pićom i kolačima skroz dodoveče. Mi dica se naidemo lubenica i dinja pa samo trčemo u okolne kuruze... Eh, to su bila vrimena, čeljadi moja. Ondak je čovik poštivo čovika, a ne ko sad kad svako gleda kako ga podgančovat... Ajd, zbogom.