Veličanstvene su ideje da stojite na samom vrhu svijeta, da osvajate planine, vrhove, glečere. Da se danima penjete, svladavate strahove, dišete razrijeđen zrak, halucinirate, ulažete izrazite napore, tjedne, mjesece i godine za takve uspone. Sve to zvuči fenomenalno i nestvarno, a onda upoznate nekoga tko je stao na pet takvih vrhova svijeta i tko o tome skromno priča i u razgovoru dobijete sliku o Isi Planiću, vrhunskom alpinistu s osvojenih pet vrhova preko osam tisuća metara, sportskom direktoru Planinarskog saveza Srbije, članu ŽPK Spartak i instruktoru Službe vodiča planinara.

Iako tajanstven po pitanju najava novih ekspedicija, Iso Planić se rado prisjeća svojih početaka.

»Planinarenjem se bavim od studentskih dana. Geograf sam po struci i na studijama sam sa svojim kolegama našao interesantnu akciju u Planinarskom društvu Železničar. Išli smo preko Deliblatske pješčare, koja je bila moja prva akcija. Kada sam se zaposlio u školi, pomislio sam da bi djeci bilo interesantnije da im pokažem predjele nego da samo pričam, što također jeste posao geografa. Tako sam i s đacima krenuo u planinarenja. Dakle, nisam ušao u ovaj svijet iz nekih sportskih pobuda i želje za rezultatima.«

 

Niz događaja

 

Nakon Fruškogorskog maratona i alpinističkog tečaja dogodio mi se poziv na međunarodnu ekspediciju Ararat (5.165m), organiziranu od strane Planinarskog saveza Srbije u suradnji s Planinarskim savezom Turske. Do te 2000. godine nitko se iz Srbije nije ni popeo na Ararat, tako da sam ja nakon ovog uspona dobio stipendiju i taj novac uložio u narednu ekspediciju i popeo se na Kavkaz (5.163 m), nakon toga Aconcaguau (6.962 m). Nakon toga dobijam poziv za vojvođansku ekspediciju na Mount Everest i u okviru priprema se penjalo na Shishapangmu (8.012 m), jedan od najznačajnijih vrhova na svijetu, koji je bio i moj prvi vrh od osam tisuća metara. Poslije toga smo se penjali na Mount Everest i u toj ekspediciji sam samo ja uspio osvojiti vrh. Poslije Everesta sam već mogao birati što ću penjati. Pravili smo projekt K2 i penjali neke druge vrhove u Pakistanu od osam tisuća metara. Dogurao sam do nekih 15 vrhova preko pet tisuća metara.«

Iako je na glasu kao najtrofejniji alpinist u zemlji, Iso Planić navodi da planinarenje nije takav natjecateljski sport u kom se natječeš za trofeje. Tu se natječeš sam sa sobom i s prirodom, i nije lako. 

Iso Planić teško izdvaja ekspedicije koje su mu posebno drage. 

»Ekspediciju ne čini samo penjanje na vrh nego i cjelokupno putovanje. Tako ne mogu da ne izdvojim da sam plovio jezerom Titicaca, po putujućim otocima, vozio čamac po Amazonu, vidio Machu Picchu, tumarao pustinjama centralne Azije, boravio u budističkim hramovima na Tibetu, obišao Pakistan, gledao ponoćno sunce na Aljasci, kupao se u Tihom oceanu. Volio sam penjanje na najviši vrh Sjeverne Amerike Denali, a posebno mi je bilo interesantno penjanje na Alpmajo, najljepši vrh na svijetu. Sasvim posebnu draž za mene ima ekspedicija Gescherbrum, jer sam u okviru nje popeo dva vrha preko tisuća metara, Gascherbrum 2 i Gaschebrum 1. Posebne su mi i ekspedicije na koje sam vodio svoje učenike, a svakako i činjenica da su ekspedicije te koje su skrenule pažnju javnosti na planinarenje i koje promoviraju poduzetnički duh i našu naciju.«

O ekspedicijama i planinarenju ovaj vrsni alpinist pisao je brojne tekstove koji su objavljivani u raznim publikacijma. 

»Višegodišnja studija i moj cjeloživotni projekt jeste evidentiranje vrhova. Počeo sam evidentirati vrhove za potrebe vrjednovanja rezultata u planinarskom sportu, ali sam otišao dalje, pa je napravljena baza planinskih vrhova s njihovim pozicijama, pa se oni grupišu u planine, pa je došlo do popisa planina, jedinstvenog u zemlji i još uvijek radim na tome i nadam se da će knjiga doživjeti i drugo izdanje. Obilazim vrhove u Srbiji, fotografiram i pravim njihove portrete.«

 

Tamo gore

 

»Čovjek bi morao da bude pjesnik da bi mogao da prenese te neke unutrašnje stvari koje proživi penjanjem i osvajanjima vrhova. Fotografijom to izgleda divno, ali ne možeš opisati razrijeđen zrak, boju neba, škripu snijega, dahtanje, višednevne napore koje si uložio da bi se popeo na planinski vrh. Teško je to opisati iako je to vrlo čista situacija i sve zavisi samo od tebe. Hoćeš li biti živ ili ne. To je jedna divna čista situacija i često u životu nije tako. Nema mnogo opcija, moraš se napregnuti, skoncentrirati i budeš svjestan svakog pokreta i to je to. Samo trenutak je važan. Misliš na disanje i kakve ćeš pokrete činiti. To su uvjeti na kojima ti je nekada za 100 metara potrebno sat vremena. Kada stigneš na vrh pomisliš ‘uh, to je to i nema više’«, prisjeća se Iso Planić kroz šalu. 

Kada smo penjali Everest u baznom kampu i iznad njega smo proveli 46 dana. Temperature tamo su od minus 20, pa dalje. Sve je zaleđeno. Kada svi ti dani napora, koncentracije, rada i truda prođu i nađeš se na vrhu, ne možeš da ne osjećaš jedno posebno zadovoljstvo. Planinarstvo je zapravo vježba upornosti, dosljednosti i istrajnosti. Meni je uspon na Mount Everest trajao 10 godina. Jer, toliko je prošlo onog momenta kada sam popeo sve te vrhove i završavao tečajeve, do Mount Everesta. I naravno, nisi uspio kada se popneš, nego kada uspiješ sići. Osjećaj je neopisiv i poseban. S vrha Mount Everesta ti se čini da vidiš kako je zemlja okrugla. Ogromna visina i vidiš stotinama kilometara daleko.«

Od kada je postao direktor Politehničke škole Subotica, Iso Planić ne uspijeva sudjelovati u ekspedicijama na vrhove preko osam tisuća metara jer se ne može toliko udaljiti s radnog mesta, ali je i dalje aktivan u planinarenju i alpinizmu. Posljednja ekspedicija u kojoj je sudjelovao je uspon na najviši vulkan na svijetu Ojos del Salado, visok 6.893 metra. Na kraju, čekajući neku od sljedećih ekspedicija u kojima će ovaj alpinist sudjelovati, ostaje nam da odgovorimo na golicanja koja ovakvi usponi postave pred nas i odazovemo se planinarenju, kao vidu pješačenja i rekreacije i sjajnom izboru za provesti vikend.