Unatoč ne uvijek zadovoljavajućih iskustava s domaćim dramskim tekstom među dijelom kazalištaraca okupljenih oko subotičkog teatra prevladava mišljenje kako dugoročno gledano, ipak, ne bi trebalo dići ruke od domaćih pisaca. Dapače, valja ih poticati kako bi za potrebe ovdašnje scene pripremali komade u kojima će se prepoznati identitet, senzibilitet i sudbina ovdašnjeg suvremenog čovjeka. Ovakav stav postupno postaje sve uočljiviji, posebice u Drami na mađarskom jeziku zbog specifičnih potreba mađarske narodne skupine u Jugoslaviji nakon trijanonskog razgraničenja. O tome u časopisu Rukovet Tibor Gajdos piše sljedeće:
Postupno izoštravati kriterij
»U repertoarskoj politici subotičkog Narodnog kazališta treba najtoplije pozdraviti onaj smjer, koji daje prednost djelima domaćih autora. Pored dvije praizvedbe Hrvatske drame [zacijelo se misli na komade Matije Poljakovića] i Mađarska drama je u jeku sezone iznenadila publiku originalnim djelom autora iz Subotice. Taj smjer je očigledan: Pomagati domaće i što više lokalno, vojvođansko dramsko stvaralaštvo. Mjerilo ne zaoštravati previše, da bi autor, koji se pojavio imao mogućnosti za razvoj. Time se istodobno omogućuje uspon u kvaliteti što može uvjetovati postupnim izoštravanjem kriterija u kasnijoj fazi ... Sve navedeno moramo imati u vidu kada se govori o komadu Sreća na rate, komediji u tri čina od Etelke Vujkov Lippayi. Autorica je nakon više neuspjelih pokušaja najzad dospjela na scenu ... no u razradi djela nije rabila sasvim suvremena sredstva, osjeća se, na mahove utjecaj peštanskih rutinera kako u scenskom govoru tako i pri oblikovanju likova. Da je bilo vješta dramaturga, ovo se moglo znatno ublažiti – međutim upravo odsustvo dramaturške intervencije u Mađarskoj drami subotičkog kazališta i nije skorašnji problem« (Rukovet, 3-4, 1960., 128-129.), zaključuje svoje zapažanje ovaj kritičar.
Razlike ipak postoje
Čini se da su prilike u Drami na hrvatskom jeziku, ne zadugo preimenovanoj (1958.) u Srpsko-hrvatski ansambl Narodnog pozorišta-Népszínház, ipak, nešto drugačije, što se zorno dade zapaziti uvidom u repertoarsku ponudu. Od 96 premijera – koliko ih je urađeno u drugom desetljeću – dvadeset i pet ih je ostvareno na tekstove hrvatskih pisaca, ili njihovim dramaturgijama:
– 1. NA KRAJU PUTA, Marjan Matković; – 2. ĐERDAN, po motivima Dinka Šimunovića napisali Cvjetko Jakelić i Jakov Gotovac; – 3. AMERIKANSKA JAHTA U SPLITSKOJ LUCI, Milan Begović; – 4. EKVINOCIO, Ivo Vojnović; – 5. BAĆ ĐUKA KERČANIN, Stipan Matijević, dramaturški obradio Geza Kopunović; – 6. MEĆAVA, 7. KULA BABILONSKA, Duško Roksandić; – 8. NA TRNU I KAMENU, Pero Budak; – 9. PAR ŽUTIH CIPELA, Matija Poljaković; – 10. BOLTO U RAJU, Matija Poljaković; – 11. KAD JE ŽENA NEMA, Vojmil Rabadan; – 12. U AGONIJI, Miroslav Krleža; – 13. SKUP, Marin Držić; – 14. Č’A BONINA RAZGALA, Matija Poljaković; – 15. HOTEL ZA LUĐAKE, Fadil Hadžić; – 16. LUDOGRAD, Matija Poljaković; – 17. NAŠE I VAŠE ZGODE I NEZGODE, Matija Poljaković; – 18. ŽENE I MUŽEVI, Ivan Raos; – 19. KOKICE, Antun Karagić; – 20. DUBROVAČKE VRAGOLIJE, Marin Držić; – 21. VUČJAK, Miroslav Krleža; – 22. ČUVAJ SE SENJSKE RUKE, August Šenoa; – 23. BALADE PETRICE KEREMPUHA, Miroslav Krleža; – 24. RUŽIČASTA NOĆ, Tomislav Ketig; – 25. SAĆURICA I ŠUBARA, Ilija Okruglić Sremac.
Također je potrebno zapaziti, od navedenih djela, šest scenskih postavki urađeno je prema tekstovima nastalim iz pera pet podunavskih hrvatskih pisaca (Okrugić, Poljaković, Karagić, Matijević, Kopunović), a od posebnog je značaja i važnosti istaknuti – najbolji među njima dobiva najviše prilika i najčešće ga se izvodi. Riječ je dakako o Matiji Poljakoviću, koji na taj način, nedvojbeno postaje kućni pisac. Ubrzo će se potvrditi, ovo mu je povjerenje poklonjeno s razlogom. Na tragu svoje naglašene darovitosti ovaj je subotički spisatelj značajan i u širem hrvatskom kazališnom kontekstu, ostavio tridesetak dramskih djela, od kojih je petnaest doživjelo uprizorenje tijekom, može se reći, uspješne suradnje s Narodnim pozorištem-Népszínház što je trajala gotovo dva desetljeća (V.: B. Hećimović, I. Rackov, J. Buljovčić, L. Merković, M. Miković, A. Lederer, J. Ivančić i dr.), kada se Poljaković pokazao podjednako stvaralački vjerodostojan, kako u popularnim igrokazima ostvarenim bačkom bunjevačkom ikavicom, tako i u snažnim građanski intoniranim dramama koje piše u suvremenom hrvatskom standardu.
Još je nešto važno: U naznačenom razdoblju stasalo je i umjetnički sazrelo više glumačkih i redateljskih naraštaja koji su nosili repertoar i ostavili značajan trag na sceni: Jelka Asić, Klara Peić, Katarina Bačlija, Eržika Kovačević, Eva Ras, Giza Vuković, Ana Skenderović, Geza Kopunović, Josip Baić, Mirko Huska, Zvonko Bogdan, Vlatko Dulić, Petar Šarčević i dr.
