Latio se ovih dana jedan Somborac, Miroslav Stojisavljević se zove, kamere kako bi snimio i u kratkom filmu prikazao sve ono što ruži centar Sombora. Nazvao je taj film Somborski (avan)turizam. Smišljeno aludirajući na to što sve turisti imaju da vide u centru grada. A snimiti je bilo mnogo toga, i to u gradu koji se diči da je grad kulture i turizma! Gradska kuća, čak trećina zgrada u Dositejevoj ulici, prilaz nekadašnjem somborskom hotelu i još mnogo toga. Poručio je on da ne proziva nikoga, ni vlasnike, ni one kojima je posao voditi brigu o izgledu grada. Jednostavno, poruka mu je da se barem svatko može latiti četke, metle i lopate i slika voljenog nam Sombora bit će malo drugačija. Neki su izgleda tu poruku i shvatili, pa je dan-dva nakon medijske promocije filma i ideje Dositejeva ulica osvanula u novom ruhu. Za početak počupan je korov između napuštenih kuća i trotoara i pločama od iverice zatvoreni ulazi u poluzavršenu građevinu koja godinama »nit se šije, nit se para«. Za početak i to je dovoljno, ali moje pitanje je zar je za to trebalo snimiti film? Ne, odmah da se razumijemo, nemam ja ništa protiv ideje i akcije Stojisavljevića. Dapače. Ali, nisu li vlasnici i oni već spomenuti koji brinu o izgledu grada mogli i sami vidjeti što to ruži tu ulicu, pa se latiti posla i koliko-toliko promijeniti tu ružnu sliku ulice u strogoj gradskoj jezgri? Ne znam je li film potaknuo i uređenje drugih zapuštenih dijelova centra. A trebao bi, barem tamo gdje su za prvu ruku dovoljni pila, lopata, grabulje, malo vapna, četka i nekoliko pari vrijednih ruku. Čini se da smo na to svi zaboravili i svi čekamo neke velike milijune kojima će se platiti ono što može uraditi svaki odgovorni vlasnik ili korisnik.

Koliko će potrajati novi izgled Dositejeve ulice (ne govorim ovdje o drveću koje raste iz polurazrušenog krovišta nekadašnjeg žitnog magacina i o zapuštenom velikom dvorištu u koje nitko nije ušao barem deset godina, već o onome što se može uraditi uz malo volje za nekoliko sati), ne znam, ali bitno je da je barem nešto urađeno. I važno je da ovo bude poticaj i drugima. Poticaj za pokositi travu ispred svoje kapije (bila ona privatna ili državna), poticaj da se barem svako jutro počisti trotoar ispred svoje kuće, ustanove, poduzeća. Poticaj da primjerice parkinzi (koji se naplaćuju) više ne budu zatrpani snijegom čim se Sombor zimi zabijeli. Poticaj za još mnogo toga što zaslužuje grad kao što je Sombor. A onih velikih projekata o kojima svi sanjamo možda jednog dana bude.