Đak generacije Srednje glazbene škole u Somboru, brucoš Glazbene akademije u Novom Sadu, aktivni član HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega, orguljaš u crkvi u Bezdanu, zaljubljenik u povijest. Sve je to mladi Bezdanac Nikola Čutura. Dovoljno je to razloga da ga predstavimo na stranicama našeg lista.

Naobrazba

 

Krenut ćemo od onog formalnog, a to je Nikolina glazbena naobrazba. Da je glazba nešto što ga interesira Nikola je shvatio još u nižim razredima osnovne škole i već u trećem razredu svojoj je obitelji priopćio da želi svirati glasovir. Ispunili su mu tu želju iako iz Bezdana pohađati Glazbenu školu u Somboru nije bilo nimalo jednostavno. Značilo je to uzimati privatne satove glasovira i vanredno polagati predmete. Kada je došlo vrijeme za izbor srednje škole, Nikola nije imao dileme - Srednja glazbena škola u Somboru. 

»Jednostavno, sebe sam vidio samo u glazbi. Sretna okolnost bila je što je nekoliko godina ranije u Somboru otvorena Srednja glazbena škola i tako sam i ja postao njen đak. Odabrao sam smjer teorija glazbe, odnosno glazbeni suradnik teoretičar. To je smjer na kome učimo glazbenu teoriju. Učili smo sve, ali uopćeno, tako bih ja u nekoliko riječi opisao taj smjer. Poslije te srednjoškolske diplome logičan nastavak je Glazbena akademija, smjer glazbena pedagogija«, priča Nikola.  

Tijekom školovanja Nikola je imao dobar uspjeh, osvajao je nagrade na natjecanjima, što je bilo dovoljno da bude đak generacije. Među Nikolinim srednjoškolskim uspjesima izdvajamo drugo mjesto na republičkom natjecanju iz teorije glazbe Musica viva. 

»Kao što nisam imao dvojbe pri izboru srednje škole, tako nisam dvojio ni pri izboru fakulteta. Logičan nastavak moje naobrazbe, kao što sam već i rekao, je glazbena pedagogija. Prva ideja bila je upis studija u Osijeku, ali kako je to podrazumijevalo polaganje državne mature u okviru koje se polaže i matematika koju ja uopće nisam imao u srednjoj školi, ipak sam odustao od te ideje i upisao Akademiju u Novom Sadu. Primljeno je na smjer nas 16 brucoša, a poklopilo se da se toliko nas i prijavilo«, kaže Nikola koji za mjesec dana kreće na studij u Novi Sad. Nakon studija volio bih raditi u prosvjeti, i to u Bezdanu i okolici, jer za sada ne planiram napuštati Bezdan i seliti se u inozemstvo«, odlučan je Nikola. 

 

Orgulje 

 

Do odlaska u Novi Sad ljeto provodi u Bezdanu gdje redovito odlazi na mise jer u crkvi svira orgulje, sudjeluje na probama i gostovanjima hrvatske bereške udruge, a preostalo slobodno vrijeme koristi za povijest, prije svega onu lokalnu, što mu je jedno od interesiranja. 

»Dnevno glazbi posvećujem nekoliko sati. Sviram, pjevam, čitam stručnu literaturu. Kada bih ja birao neki glazbeni pravac koji mi najviše paše, bio bi to rokoko, odnosno predklasicizam i Franz Joseph Haydn iz njegove najranije faze. To je neki prijelaz između baroka i klasicizma koji me jednako privlače. Od domaćih kompozitora izdvojio bih Franju Dugana koji je na ovim prostorima dao najveći doprinos razvoju orguljaške glazbe. Klasična glazba danas jeste malo potisnuta i kada kažemo da je mladi ljudi ne slušaju, ne poznaju i ne vole, nije to zato što ih takva vrsta glazbe ne interesira već jednostavno danas nema mnogo prilika da se takva vrsta glazbe čuje«, kaže Nikola. 

On je nedjeljom redovito na misi, a kada mu obveze dozvoljavaju, i drugim danima. 

»Svirati orgulje sam sâm naučio. Note su note i kada svirate neki instrument jedino što trebate naučiti su registri i umijeće sviranja pedalama. Jednostvano me je zanimalo, želio sam probati i u šestom razredu naučio sam svirati orgulje. Na misama sviram onaj zadani standardni repetoar, ali na kraju mise odsviram još jednu kompoziciju i najčešće je to neko Bachovo djelo. Orgulje u Bezdanu, ukoliko se izuzmu one u Karmelićanskoj crkvi u Somboru, jedne su od većih orgulja. Izgrađene su 1903. godine i relativno su dobro očuvane, što jeste rijetkost i Bezdan jedini ima taj privilegij da se na svakoj misi čuje zvuk orgulja, eto zahvaljujući našem kantoru i meni. Imao sam sreću da sviram i na grandioznim orguljama u Karmelićanskoj crkvi u Somboru. Pružaju te orgulje velike mogućnosti, ali na žalost teško su oštećene i hitno im treba sanacija. Trenutačno prikupljam crkvene pjesme na ikavici koje su se nekada pjevale u Bezdanu u crkvi, ali su sada zaboravljene. Planiram sve te pjesme sakupiti u jednu zbirku. Tekstovi su sačuvani, ali više nema notnih zapisa za njih. Na sreću, te pjesme su prevođene prije svega s mađarskog jezika. Opet na sreću: govorim i mađarski i njemački, pa prvo te tekstove prevodim i onda uspoređujem i tražim melodiju za njih«, kaže Nikola kome je želja da se uskoro u bezdanskoj crkvi, u kojoj se tri puta mjesečno održavaju i mise na hrvatskom, čuju i crkvene pjesme na ikavici. 

 

Folklorna tradicija i povijest

 

Nikola nije samo zaljubljenik u klasičnu glazbu već i tradicijsku glazbu i folklor, pa je aktivni član hrvatske bereške udruge. 

»U Bezdanu nema folklorne skupine, a kako mi je Bereg najbliži tako sam krenuo kod njih na probe i aktivno se uključio u udrugu. Volim plesati, volim nošnju i nije mi teško ići na probe i gostovanja. U Beregu, kada je potrebno, sviram orgulje u crkvi, prije svega na božićnim koncertima i misama zahvalnicama. Koliko će nakon odlaska na studije biti vremena za angažman u folklornoj udruzi tek ću vidjeti, ali trudit ću se da kad god mogu i dalje sudjelujem u radu Kranjčevića«, priča nam Nikola i dodaje da se zbog studija neće odreći još jedne svoje ljubavi, a to je povijest, kojom bi se, da nije glazbe, i bavio. 

»Zanima me prije svega povijest Bezdana i šire okolice. Moja prednost je znanje tri jezika što mi omogućava da o toj povijesti saznajem u knjigama koje su pisane o povijesti ovog dijela Bačke, ali i iz arhivskih dokumenata«, kaže Nikola koji je mađarski jezik naučio, jer živi u sredini u kojoj su Mađari većinsko stanovništvo, a njemački je učio od svog djeda. 

To znanje jezika značajno mu je i za onu formalnu glazbenu naobrazbu, jer je, kaže, mnogo više literature na mađarskom i njemačkom jeziku nego na hrvatskom ili srpskom.