Osnovni postulat demokracije, zasad najboljeg političkog sustava, je izbor i odluka koja dobije većinu glasova je važeća za sve. Primjerice, iz povjesnih knjiga možemo saznati da se, kada je došlo do stvaranja SAD, glasalo i o službenom jeziku te nove države. Bila su dva prijedloga: njemački ili engleski. Na koncu, s dva glasa više pobijedio je engleski jezik. Često se govori kako je suvremeni SAD »svjetski policajac« i želi, gde je to moguće, uvesti svoj »sustav demokracije«, koji (se) smatra danas najboljim. Ta vrsta politike, recimo u Afganistanu, nije dala skoro nikakve rezultate.
Ovih dana je novi američki predsjednik objavio novu afganistansku politiku. Sadašnja država Afganistan je stvorena nakon ratova s Velikom Britanijom. Britanci su, prije svega rukovodeći se svojim interesima u tadašnjoj Indiji, raznorazna plemena probali stopiti u jednu čvrstu državu, tako da je najveći narod Afganci (Paštu) svjesno bio podijeljen između današnjeg Pakistana i Afganistana. Afganci danas čine samo 42% stanovništva u vlastitoj državi. Britanci su otjerani 1919. godine i vladao je relativan mir do intervencije SSSR-a 1979. godine. Uz veliku pomoć SAD-a, njihovi štićenici, Talibani su nakon deset godina otjerali Ruse i zavladali su cijelom zemljom. Nakon napada na New York 2001. godine, SAD je s članicama NATO-a započeo rat protiv Talibana i »terorizma«. Kao što vidimo, ovaj rat i dalje traje, i trajat će, a iz Afganistana i Pakistana stižu neprekidne kolone »migranata« koji »opsjedaju« najrazvijeniji dio EU. Pitam se je li većina koja je izabrala novog američkog predsjednika željela baš ovakvu politiku? Ili je to ipak odluka jedne manjine, elite koja vlada u ime većine.
Etničke manjine
Nakon Velikog rata, tadašnje velesile i pobjednici »krojili su« naše teritorije (mislim na prostore gdje živi većina Srba, Hrvata i Mađara), rukovodeći se prije svega svojim dugoročnim interesima, uz podršku elite država koji su se njima pridružili tijekom I. svjetskog rata. U »prekrajanju prostora« čini mi se da je najbolje prošla Rumunjska, samo od nekadašnje Austro-Ugarske je priključen teritorij veći nego što je današnja Mađarska; od teritorija Ruskog carstva »dobili su« Bukovinu i Besarabiju, gdje je stanovao određen broj Rumunja. Druga ovakva najveća država je bila nekadašnja kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija. Interesantna je bila politika komunista, koji su prije rata govorili da je Kraljevina Jugoslavija jedna imperijalistička tvorevina, koju treba rasturiti, a nakon pobjede u ratu, totalno su promijenili politku i stvorili su »socijalističku državu« čije je posljednje ime bilo SFRJ. Shodno politici »Velikog brata« pokušalo se riješiti i »nacionalno pitanje«. Primjerice, ja sam kao pripadnik nacionalne manjine pohađao osnovnu i srednju školu na svom materinjem jeziku. Neki su kritizirali moje roditelje što su me upisali u mađarsko odjeljenje s argumentom »bit će mi mnogo teže na fakultetu«. Naravno, nisu bili u pravu. Jedino mi je u početku bila čudna povijest Mađara koju smo učili. Po tome Mađari su dojahali na konjima, jeli su sirovo meso koje su omekšavali ispod konjskog sjedala i razdvojili su pitome južne i zapadne Slavene. Zatim su 1848-49. Kossuthovi honvédi (domobrani) kinjili »opravdano pobunjene Srbe«, a na koncu su mađarski fašisti u raciji 1942. godine, opet uglavnom Srbe, ubijali i gurali pod led. Povijest Ugarske pak učili smo samo posredstvom satova mađarskog jezika. Čini mi se i danas kako su ova dva predmeta ključna prilikom rasprave o sadržaju udžbenika na jezicima nacionalnih manjina, pogotovo ako su ubačena i nedavna događanja.
Vjerske manjine
Europa je nakon raspada Rimskog carstva na dva dijela pala u neku vrstu društvenog i vjerskog kaosa. Jedino su arapski trgovci i Židovi smjeli ulaziti u rizično trgovanje. Ovi trgovci su pored gradova osnivali svoje utvrđene postaje koje su se zvale burgovi (burže), a da bi spriječili pljačkaše. Od ove riječi razvio se kasniji izraz buržoazija. Geto nisu smislili njemački nacisti nego Židovi u XVI. stoljeću. Sada se s punim pravom možemo upitati: tko zapravo vlada – većina ili manjina? Ako jedna etnička ili vjerska manjina želi opstati okružena većinom, trebaju li u tom cilju stvarati svoje npr. specifične zajednice – geta ili »zajednice općina« u kojima su u većini? Možda ćemo uskoro dobiti odgovor i na ova pitanja.
