Kao što je općepoznato, jedna od temeljnih zadaća novinara je da pita. Ali, što ako na postavljena pitanja ne dobije odgovor: da zaboravi da je pitao ili da nagađa? Ili: što ako na pitanja dobije zakašnjele i nedovoljno precizne odgovore: da se zadovolji mrvicama ili da počne sumnjati?

U slučaju priče koja slijedi mjesta zaboravu ili zadovoljstvu jednostavno nema, a prostora za ovo drugo koliko hoćeš. Kao što je poznato, Hrvatska riječ je prije tri tjedna objavila tekst o zatvorenosti državnih institucija, uključujući i lokalne samouprave, prema medijima kada žele doći do informacije od javnog interesa. Iako na vrijeme zamoljen za razgovor (i preko Media centra 13. srpnja upoznat s temom) gradonačelnik Subotice Bogdan Laban uredno ga je izbjegao, a posljednji slučaj s lokalnim nadležnim tijelima samo je nastavak tada danog naslova »Bajate informacije  – s filterom«.

 

Smetnje na vezama

 

Priča, dakle, kronološki izgleda ovako. Nakon neodržanog razgovora s gradonačelnikom, doljepotpisani autor obratio se 21. srpnja Ravnateljstvu za izgradnju Grada s molbom za razgovor s direktorom o uvjetima pod kojim je DG Company izgradila stambeno-poslovni objekt u Ulici Sándora Petőfija, ali ga je ženski glas s druge strane žice obavijestio da je to sada u nadležnosti lokalne samouprave i uputio ga na Oliveru Trklju-Lukić iz Gradske uprave. Saslušavši o čemu je riječ, i apostrofirajući samo povađena stabla gelegunje (koprivića) ispred novoizgrađenog objekta, Olivera Trklja-Lukić doljepotpisanog novinara uputila je na komunalnu inspekciju! Uvidjevši da ni od ovih razgovora neće biti ništa, a znajući napamet dalju proceduru, autor ovoga teksta istoga je dana, dakle 21. srpnja, preko Media centra uputio (još jednu) molbu za razgovor s nadležnom osobom u vezi s drvećem koje je počupano za vrijeme dok je DG Company gradila objekt između Gimnazije i Zubnotehničke poliklinike u Subotici, kao i o sudbini starog hrasta u dvorištu objekta na uglu ulica Dimitrija Tucovića i Subote Vrlića, kog je za potrebe nove izgradnje također kupila ista kompanija. Umjesto poziva na razgovor, šest dana kasnije (27. srpnja) šef inspekcijsko-nadzorne službe u Subotici Árpád Sveller upućuje pismeni odgovor u kom navodi da je DG Company na temelju odobrenja Tajništva za građevinarstvo Gradske uprave, a za potrebe izgradnje, »legalno zauzimala dio javne površine«, ali da investitoru nije dana suglasnost za sječu gelegunja na javnoj površini, te da je komunalni inspektor stoga pokrenuo prekršajni postupak protiv »pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi«, navodeći da će prekršitelji biti kažnjeni na odgovarajući način. U istom dopisu još se navodi da se kazne za ovakve vrste prekršaja kreću između pet tisuća i dvadeset tisuća dinara!

»Poštovani gospodine Sveller.

Zahvalan sam Vam na odgovorima koje ste mi uputili, ali mi se očito nismo dobro razumjeli. Ja sam, naime, tražio razgovor (uživo) s Vama. Razlog za to je veoma jednostavan: ma koliko pokušavali biti iscrpni, Vaši odgovori ne mogu predvidjeti i moja potpitanja. Neka od njih, koja bih Vam na temelju Vaših odgovora postavio u živom razgovoru, ću Vam već sada izložiti. Recimo: koliko je točno stabala izvadila DG Company? Zatim: je li ovakvo ponašanje ohrabrenje i ostalim građanima da čupaju gelegunje po gradu, jer će ih zbog visine kazne manje platiti nego da su drva kupili u drvari? Zatim: kada će biti asflatirane dvije velike rupe u Ulici Sándora Petőfija, a koje su ostale nakon završteka radova na novoizgrađenom objektu? Zatim: koliku je naknadu platila DG Company Gradu zbog godinu i pol dana zatvaranja prometa na jednoj traci iste ulice? Zatim: jeste li izračunali koliku je štetu pretrpio JKP Parking zbog nemogućnosti naplate parkinga iz istih razloga?

Poštovani gospodine Sveller.

Kao što vidite, pitanja na temelju samo dva odgovora koja ste dali ima dosta. A, vjerujte, ima(m) ih još.

Iz tih razloga, a riječ je o općem interesu, još jednom Vas molim za razgovor uživo. Kako pripremam temu za sljedeći broj Hrvatske riječi (koja izlazi 11. kolovoza), molim Vas da mi odgovorite jeste li u mogućnosti udovoljiti mojim zahtjevima najkasnije do utorka (8. kolovoza) ujutro.

U uvjerenju da sam na odgovarajući način obrazložio zbog čega tražim razgovor uživo i nadi da ćete mi izaći u susret, srdačno Vas pozdravljam«, napisao je 3. kolovoza autor ovoga teksta.

 

Kazne i naknade

 

Iako je nakon ovoga pisma iz Media centra doljepotpisanom usmeno obećano da će zbog »kompleksnosti teme« biti ugovoren razgovor uživo s više sugovornika iz za to nadležnih institucija (i to u gore naznačenom roku), od toga nije bilo ništa. Umjesto gospodina Svellera ovoga puta se 15. kolovoza (tjedan dana nakon naznačenog krajnjeg datuma) bez ičijeg potpisa obratila »Služba za inspekcijsko-nadzorne poslove« (u daljnjem tekstu: Služba), te izvršni direktor za resor proizvodnje u Javnom komunalnom poduzeću Vodovod i kanalizacija Petar Pižurica. U odgovoru na gore postavljena pitanja Služba kaže da je DG Company bespravno povadila tri stabla gelegunje, te da će biti kažnjena već spomenutim iznosom u rasponu od 5.000 do 20.000 dinara! Služba također navodi da je komunalni inspektor naložio Javnom komunalnom poduzeću Čistoća i zelenilo (a ne DG Companyju, prim. a.) da u roku od 90 dana od prijema rješenja postojeći drvored popuni nedostajućim stablima! Što se zauzimanja javne površine tiče, Služba u odgovoru navodi da je, »prema podacima koje posjeduje Tajništvo za građevinarstvo«, DG Company uplatila iznos (ne navodi se kome) od 230.150 dinara. Zanimljiv je, svakako, i odgovor Petra Pižurice koji kaže da su rupe na asfaltu (zbog kojih se dobrih mjesec dana iznerivaro ne jedan vozač) nastale kao posljedica izrade vodovodnog i kanalizacijskog priključka na novoizgrađenom objektu, te da je Vodovod nakon toga od investitora zatražio suglasnost i termin da nastalu štetu sanira.

»Pošto od investitora nismo bili obaviješteni i nije nam omogućen pristup gradilištu, nismo bili u mogućnosti obaviti predmetne radove. Zbog toga je Investitor od nadležne inspekcije obaviješten da mora o svom trošku vratiti put i trotoar u prethodno stanje«, navodi, među ostalim, Pižurica u odgovoru.

Ipak, kao što je većini Subotičana poznato, ovaj dio priče završio se happy endom, jer su radnici Vodovoda i kanalizacije (!) 11. kolovoza asfaltirali dvije rupe koje su ostale iza DG Companyja.

 

Pitanja i čuđenja

 

Kako od razgovora uživo, počevši od gradonačelnika pa do predstavnika nadležnih institucija, nema ništa, a kako s objavom teksta ne bismo odugovlačili u nedogled, na koncu smo se ipak odlučili na ono što stoji na početku – pitanja.

Jedno od nepostavljenih pitanja svakako se odnosi na gradnju u najužoj gradskoj jezgri. Primjera radi, jedna od dvije srušene zgrade u Ulici Sándora Petőfija je bila rodna kuća »lokalnog tvorca« šampanjca Józsefa Törleyja. Dok bi drugi gradovi takvu kuću restaurirali (poput rodnih kuća Franza Kafke u Pragu ili Sándora Petőfija u Kiskőrösu, primjerice, koje su također prizemne) i njome se dičili, nama ostaje da pitamo Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Ravnateljstvo za izgradnju Grada i cijelu lokalnu samoupravu što je to u centru grada što vrijedi i što nije za rušenje zarad privatnih potreba? Pitanje za Službu za energetiku i promet Gradske uprave svakako je i kako zarad istih interesa može izdati dozvolu o zatvaranju dijela ulice zbog čega godinu i pol dana trpe svi građani koji tuda prolaze, pješice, biciklom ili autom, svejedno? Na istu adresu ili na Službu za građevinarstvo, svejedno, je i pitanje kako se ista dozvola može dati za zatvaranje prometa u Ulici Subote Vrlića na više od četiri mjeseca (do 31. prosinca), a da ispred objekta ne postoji tabla s podacima o gradnji objekta, što znači da građani mogu samo nagađati tko je investitor, do kada će (g)raditi, što će izgraditi i kako će to izgledati? Ovo pitanje posebno je zanimljivo stoga što se objekt nalazi u ekstra zoni, a u čijem se dvorištu nalazi stoljetni hrast na kom je investitor (DG Company) već posjekao pozamašnu količinu grana.

Na koncu, umjesto dodatnih pitanja, ostaje i gorak okus da je do dobivenih odgovora autor ovoga teksta morao doslovce dosađivati ljudima u Media centru, te čuđenje što je zatvaranje prometa i bespravno vađenje drva ostalo bez ikakve reakcije stanara u Ulici Sándora Petőfija, nevladinih udruga (napose onih koje se bave zaštitom životnog okoliša), medija (među kojima ima i onih s »ekološkim« predznakom u svom nazivu), političkih stranaka koje se inače u svom javnom nastupu osvrću na sve i svašta i, naravno, struke, a odgovorne institucije pri tomu nevoljko izlaze s (doziranim?) podacima tek nakon upornog ponavljanja istih pitanja.