Vjekoslav Babukić, preporoditelj i jezikoslovac, rođen je u Slavonskoj Požegi 16. lipnja 1812., a preminuo je u Zagrebu 20. prosinca 1875. Maturirao je u Pečuhu (1828.), a studij filozofije započeo je u Segedinu i nastavio u Zagrebu, gdje je završio i pravo 1832. Položivši odvjetnički ispit postao je suplent za ugarsko i međunarodno pravo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Od 1838. bio je tajnik Ilirske čitaonice, a zatim Matice ilirske do 1846. kada je imenovan profesorom hrvatskog jezika na Akademiji.
    Kao jedan od najbližih Gajevih suradnika istakao se u organizatorskim poslovima. Bio je urednik »Danice ilirske« (1838. -1840.), za koju je i pisao članke iz jezikoslovlja, posebice pravopisa i gramatike. Prevodio je s češkog, poljskog i ruskog, a sakupljao je narodne pjesme požeškoga kraja. Glavnina njegove djelatnosti pripada radu na gramatici. U drugom godištu »Danice ilirske« izlazi njegova »Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga«. Tu se Babukić zalaže za književni jezik osnovan na štokavštini, ali s kajkavskim i čakavskim elementima te se poziva na gramatička rješenja starijih pisaca (A. Kačić Miošić, M. P. Katančić i dr.). Plod višegodišnjeg rada na gramatici je i »Ilirska slovnica« (1854.), u kojoj je primjere iz sintakse uzimao iz djela starijih dubrovačkih pisaca. Kako je bio prvi gramatičar koji je u praksi počeo ostvarivati Gajevu ideju o zajedničkomu ilirskom jeziku na osnovi štokavštine, kritika je Babukića nazvala »službenim gramatičarom ilirskog narječja« (V. Jagić) te kodifikatorom hrvatskoga književnog jezika.